Udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji, a ono prema potrebama korisnika može biti tradicionalno, specijalizirano, hitno te povremeno udomiteljstvo, pišu na stranici Za dječji osmijeh, Podrška udomiteljskim obiteljima.

Pod tradicionalnim udomiteljstvom podrazumijevamo udomiteljstvo kojim se pružaju usluge skrbi djetetu i mlađoj punoljetnoj osobi bez odgovarajuće roditeljske skrbi, odrasloj osobi za zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba, te maloljetnim trudnicama, trudnicama s jednim ili više djece, kao i maloljetnim majkama.

Specijalizirano udomiteljstvo korisniku pruža specijalizirane usluge skrbi, zadovoljavanje njegovih osnovnih i dodatnih životnih potreba. Korisnici specijaliziranog udomiteljstva su: djeca i mladi s problemima u ponašanju, zanemarena i zlostavljana djeca s višestrukim teškoćama u razvoju, HIV pozitivna djeca te odrasli korisnici za koje je procijenjeno da je smještaj u udomiteljsku obitelj u njihovom najboljem interesu.

Hitno udomiteljstvo je ono u kojemu se korisniku radi njegove sigurnosti, zaštite ili drugih životnih interesa mora zbog neke krizne situacije hitno osigurati privremeni smještaj u udomiteljsku obitelj, a ono može trajati najdulje mjesec dana. Povremeno udomiteljstvo djeci i odraslim osobama pruža usluge skrbi na privremenom smještaju tijekom pripreme za stalni smještaj, prilagodbe na obiteljski život ili pripreme za samostalni život. Ovisno o tome postoji li srodstvo između udomitelja i korisnika, udomiteljstvo se može podijeliti na srodničko te nesrodničko udomiteljstvo.

Udomiteljstvo kao oblik izvaninstitucionalne skrbi za djecu i odrasle u Republici Hrvatskoj ima dugu tradiciju (Kletečki, Radović i Kregar Orešković, 2005.), no prvi Zakon o udomiteljstvu donesen je 2007. godine. 21. stoljeće donijelo je mnogobrojne promjene na području razvoja socijalne skrbi, a naglasak na promociji i širenju izvaninstitucionalnih oblika skrbi za djecu i odraslih osoba jedna je od značajnih smjernica razvoja sustava socijalne skrbi, kako u svijetu, tako i u Republici Hrvatskoj.

Prema istraživanju Sabolić i Vejmelka (2015.) najviše je djece i odraslih u udomiteljskim obiteljima smješteno u Zagrebu (684),Osječko-baranjskoj županiji (534) te u Zagrebačkoj županiji (530), dok ih je najmanje smješteno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (22), Šibensko-kninskoj županiji (41) i Ličko-senjskoj županiji (63).

Prema Unicefovoj publikaciji ‘Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj’ (Ivković i Žižak, 2010.) stručnjaci iz Karlovačke županije navode kako se u njihovoj županiji u novije vrijeme bilježi porast broja mlađih udomiteljskih obitelji. U Brodsko-posavskoj županiji, konkretno na području Nove Gradiške, razvijaju se novi oblici udomiteljstva (specijaliziranog udomiteljstva i udomljavanja beba). U Varaždinskoj, Virovitičko- podravskoj i Zagrebačkoj županiji veći broj udomiteljskih obitelji pripisuje se dugogodišnjoj senzibilizaciji javnosti i vrlo dobrom suradnjom između udomiteljskih obitelji i ključnih institucija poput vrtića, škola i zdravstvenih ustanova. U navedenim županijama udomiteljstvo kao oblik skrbi postoji već dugi niz godina. Veliku udrugu u promociji udomiteljstva, kao i senzibilizaciji javnosti, imaju udruge udomitelja. Same udruge pridonose i stalnom rastu kvalitete skrbi u udomiteljskim obiteljima.

Stručnjaci Dubrovačko-neretvanske i Šibensko-kninske županije naglašavaju kako u njihovim županijama ne postoji izraženija potreba za smještanjem djece u udomiteljske obitelji te na taj način pokušavaju objasniti nerazvijenost udomiteljstva. U Istarskoj, Krapinsko-zagorskoj, Požeško-slavonskoj, Primorsko-goransko županiji stručnjaci su istaknuli manjak interesa stanovništva za udomiteljsku ulogu.

Nadalje, prema Unicefovoj publikaciji ‘Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj’ (Ivković i Žižak, 2010.) udomiteljstvom se bave najčešće žene u dobi od 51-52 godine srednjoškolskog obrazovanja. S udomiteljstvom se najčešće započinje u 42. godini života, a najčešći motiv je želja da se nekome pomogne.

Velika većina udomitelja u Republici Hrvatskoj živi u vlastitim obiteljskim kućama gdje više od pola udomljene djece ima svoju vlastitu sobu. Udomitelji se susreću s različitim izazovima, ali unatoč tome navode kako su, većinom, zadovoljni suradnjom s nadležnim Centrima za socijalnu skrb. Ono gdje udomitelji vide prostor za poboljšanje je u većoj zainteresiranosti centra za udomljeno dijete, kontinuiranom praćenju djeteta i boljoj dostupnosti djelatnika centara za socijalnu skrb udomiteljima. Stručnjaci su djelomično zadovoljni stupnjem i kvalitetom udomiteljstva za djecu u Hrvatskoj.

Nezadovoljstvo stručnjaka najčešće je povezano s nedostatkom udomiteljskih obitelji za specifične skupine djece, nedovoljnim interesom za udomiteljstvo te brojem udomitelja u pojedinim županijama. Stručnjaci također navode kako su zadovoljni porastom broja i kvalitete skrbi u udomiteljskim obiteljima, suradnjom s udomiteljima te tradiciju i kontinuitet u pojedinim županijama.

Prema istraživanju Sabolić i Vejmelka (2015.) provedenom s udomiteljima, socijalnim radnicima i psiholozima, stručnjaci i udomitelji su generalno zadovoljni samim procesom udomljavanja, no ističu nekoliko mogućnosti za unaprjeđenje udomiteljstva poput povećanja dostupnosti informacija o udomiteljstvu, promjenu zakonodavnih okvira, profesionalizaciju udomiteljstva te su kao važan problem istaknuli manjak stručnjaka koji rade na poslovima udomiteljstva. Što se tiče supervizije za udomitelje kao sredstvu pomoći i podrške u obavljanju udomiteljstva neki udomitelji navode kako preferiraju individualni rad, dok drugi udomitelji vide potrebu za supervizijama. Udomitelji također navode kako su najzadovoljniji pomoći i podrškom pruženoj od strane svojih neformalnih socijalnih mreža tj. drugih udomitelja te susjeda i svoje obitelji.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.