Održano je sedmo po redu “protestno druženje” na Trgu žrtava fašizma kojim građanska inicijativa Vratite magnoliju pokušava zaustaviti već uznapredovalu devastaciju ovog prostora. U isto vrijeme u Klubu HDLU-a održana je tribina Položaj i budućnost kiparske struke, svojevrsni nastavak ranije održanog okruglog stola Spomenici i javni prostor u Republici Hrvatskoj u organizaciji Udruženja Hrvatskih arhitekata (UHA). Javni događaji koji su se između ostalog dotaknuli i sustavne devastacije javnih prostora, prvenstveno su organizirani kako bi se raspravilo na koje načine struka treba sudjelovati u donošenju Zakona o umjetnicima i Zakona o spomenicima braniteljima koji su upravo u pripremi. Prvi okrugli stol održan u prostorima UHA-e organiziran je s ciljem mobilizacije akademske zajednice oko traženja optimalnog rješenja u demokratskom korištenju javnog prostora kao javnog dobra i blagom nadom da se može stvoriti ujedinjena fronta koja bi mogla hitrije reagirati u budućim situacijama sličnim trenutnom “uređenju” Trga žrtava fašizma.

Piše: Martina Domladovac, Kulturpunkt

Okupljanje je pokazalo da osim “nereda u javnom prostoru” koji se nakon promjena društvenog sistema devedesetih dogodio umjesto priželjkivane demokratizacije, postoje i još nerazjašnjeni problemi unutar same struke. Iako je prvenstveno posljedica nepostojanja zakona i pravnih regulativa, sve vidljivija podređenost likovnih umjetnika strukama kao što je arhitektonska postala je dovoljno izazovna prepreka koja ne omogućava daljnju razradu suradnje i formiranje zajedničkih stavova. Rasprava o položaju kipara u natječajima vezanim za javnu plastiku i spomen obilježja otvorena je na okruglom stolu UHA-e, a u nešto konstruktivnijem tonu nastavljena na tribini Položaj i budućnost kiparske struke.

Nedavno je različitim državnim institucijama kao i Društvu arhitekata, na inicijativu Kiparske katedre ALU poslano protestno pismo u kojem kiparska zajednica izražava negodovanje zbog sve češće prakse isključivanja kipara iz natječaja za uređenje javnog prostora. Okidač reakcije bio je natječaj raspisan za spomen-obilježje stradalima u Domovinskom ratu u Krapini, koji je objavilo Društvo arhitekata Varaždin, no nezadovoljstvo postoji i od ranije. Uvjeti natječaja za Spomenik domovini iz 2016. ili Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu iz 2017. koje je raspisala UHA samo su neki od primjera onemogućavanja kiparima samostalno sudjelovanje u natječaju i izrade autonomnog djela. Čini se kako je problem nastao donošenjem Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza 2014. godine koji otvara mogućnost sudjelovanja u natječajima i dizajnerima i krajobraznim arhitektima, no problematično je što kipare stavlja u izrazito podređen položaj jer svoj rad ne mogu prijaviti bez supodpisništva arhitekta. Istovremeno, prema Pravilniku arhitekti mogu, ako žele, surađivati i s kiparima, ali i raditi samostalno.

Ova neodrživa praksa preispituje same temelje kiparske struke jer ih iz autonomnih umjetnika stavlja u poziciju arhitektonskih šegrta. Očekivano nezadovoljstvo rezultiralo je raspravom koja još uvijek traje, a kojom se pokušava doći do rješenja kojim će se uspješno upravljati javnim prostorom. Prva točka zato je skorašnje donošenje Zakona o spomenicima braniteljima, koji se možda ne čini kao osobito važan, no ako uzmemo u obzir da se velika većina javnih spomenika i spomen obilježja odnosi upravo na memorijale braniteljima, jasno je da će taj zakon biti referentna točka za raspisivanje većine natječaja i uređenje mnogih javnih prostora narednih godina. U tom kontekstu, možda najzanimljiviju perspektivu na tribini dala je predstavnica Ministarstva hrvatskih branitelja istaknuvši kako u Hrvatskoj već postoji oko tisuću najrazličitijih spomenika memorijalne namjene, podignutih na različite inicijative i širokog raspona kvalitete. Često su postavljeni bez ikakve javne rasprave, na parcelama neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Ideje za spomen obilježja najčešće dolaze od zainteresirane javnosti (udruga branitelja, članova obitelji i slično), koji uglavnom ne znaju propise, a Ministarstvu se obrate tek sa zahtjevom za financiranjem i datumom do kojeg žele da spomenik bude podignut. Spominje i religioznu potrebu da se na spomeniku ispisuju imena, zbog čega dolazi do neizbježnih prijepora oko toga čije ime može biti upisano.

U prilog raspravi oko toga tko ima pravo na autorstvo djela – arhitekt ili kipar, Bušić ističe kako prema njenom iskustvu nerijetko spomenike u javnom prostoru nitko ne potpisuje, čak ni inženjer građevine. Kaže kako prije svega trebamo propis o tome što je uopće spomen obilježje, kako i gdje se smije graditi i kako može izgledati, a tek onda na to možemo nadograđivati. S obzirom na anarhiju koja vlada u ovom polju, Ministarstvo je odlučilo pokrenuti izradu zakona kako bi imali okvir na koji se mogu osloniti pri poplavi zahtijeva za novim spomenicima koji čini se neće stati. Iako se radio o pravilniku komore arhitekata i nitko drugi ga se nije dužan pridržavati, Ministarstvo za sada investitore koji od njih traže financiranje upućuju na spomenuti Pravilnik isključivo zato što je jedini koji do sada postoji.

Najavljeno je kako će pri izradi zakona sudjelovati sve zainteresirane struke, a usuglašeno je kako svima treba biti omogućeno sudjelovanje u natječajima – arhitektima, kiparima, dizajnerima, krajobraznim arhitektima, pa čak i neškolovanim profesionalcima – no bitno je tko će sjediti u žiriju i procjenjivati kvalitetu radova i to je točka na koju se moraju usredotočiti budući pravilnici. Također je zaključeno kako nikome nije u interesu stvaranje bezbroj pravilnika za svaku pojedinu struku i ostavljanje prostora investitorima da odaberu koji im najviše odgovara, nego donošenje krovnog zakona koji će biti stručan i uključiv te obvezujuć za sve javne radove. Svjesni su također da će Zakon o spomenicima braniteljima riješiti tek dio problema, odnosno neće uključivati ostale javne spomenike i urbanu opremu koja je također na udaru šarlatanstva i neprofesionalnosti. Osim toga, postavlja se pitanje tko će se sve moći uključiti u uvijek kontroverznu raspravu o spomenicima braniteljima, što je s već postojećim spomenicima uvredljivog sadržaja ili ikonografije i što je sa spomenicima koje eventualno treba ukloniti ili premjestiti. Sva ta pitanja tek će trebati raspraviti. Dijalog struke već postoji, a reakcije javnosti tek nam predstoji vidjeti.