Kulturkampf započet u vrijeme izborne kampanje u HDZ-u nakon poraza na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine posljednjih tjedana mijenja smjer, a ovih dana doživljava vrhunac (što ne znači da sljedećih dana taj vrhunac neće biti premašen). HDZ i njegovi politički saveznici svoj su Kulturkampf dugo vremena bazirali na borbi protiv imaginarnih Jugoslavena i komunista, svih onih koji po njihovoj ocjeni nisu htjeli hrvatsku državu i onih koji tu državu ne vole na HDZ-u prihvatljiv i ispravan način. No, nakon formiranja Vlade, taj se smjer počeo mijenjati.

Bit će da je zaključeno da su Jugoslaveni i komunisti poraženi, da više nisu opasni, pa je od borbe protiv njih smjer okrenut prema nastojanjima za rehabilitaciju ustaškog pokreta. Otkako je formirana Vlada zabilježen je niz, blago rečeno, ekscesa. Od samog kandidiranja, pa izbora Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, do prosvjedne povorke u kojoj sudjeluje više tisuća ljudi i kliču ustaški pozdrav, a predvodi ih potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, pa sve do nedjeljnog zahtjeva zapovjednika 9. bojne HOS-a Marka Skeje koji traži da ustaški pozdrav bude dio zakona o hrvatskim braniteljima. Njegovom govoru, u kojem doista nije nedostajalo veličanja NDH, prisustvovali su zamjenik ministra branitelja Ivan Vukić i dožupan splitsko-dalmatinski Ante Šošić.

Posljedica toga i još koječega, u što svakako treba ubrojiti ideju da se u Jasenovcu održi mukla komemoracija, jest da su prvo židovske općine, a potom i Srpsko narodno vijeće odustali od odlaska na komemoraciju kojoj je pokrovitelj Hrvatski sabor.

Netko razumije kolika je to blamaža za vlast, ali i zemlju, a netko baš i ne razumije. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ima dovoljno vanjskopolitičkog iskustva da zna o kakvoj se blamaži radi. U ponedjeljak je započela akciju vraćanja predstavnica židovske zajednice i SNV-a na komemoraciju u Jasenovac, a kako sada stvari stoje, taj je njen pokušaj osuđen na neuspjeh. Održala je i sastanak s njima, na sastanku su bili i predstavnici Saveza antifašističkih boraca i antifašista, romske manjine, ali oni i dalje nemaju namjeru ići u Jasenovac na komemoraciju 22. travnja. Dapače, kako bi efekt bojkota bio snažniji, odlučili su organizirati vlastite komemoracije 15. odnosno 24. travnja.

Prvi potpredsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ima mnogo manje vanjskopolitičkog iskustva, ali sasvim dovoljno političkog iskustva da shvati koliko bojkot jasenovačke komemoracije sramoti Vladu u kojoj je on prvi potpredsjednik, i Sabor u kojem je njegova stranka najbrojnija. Ono što on ne razumije manifestirao je u svom pozivu upućenom onima koji su najavili bojkot. Poziva ih Karamarko »da još jednom razmisle o svojoj odluci i da im poštovanje prema žrtvama i ponovljena osuda totalitarnog režima budu važniji od jeftinog dnevnog politikantstva čiji učinci i onako ne traju dulje od dva tri dana«. Uopće nije riječ o jeftinom dnevnom politikantstvu kako ga predstavlja Karamarko, riječ je o obrani preambule Ustava i njegova članka 3.

Očekivano najmanje razumije Božo Petrov kojem nije jasno zašto se događaju podjele u hrvatskom društvu, podjele po starim obrascima, a »one nisu dobrodošle« i nadoda u svom nerazumijevanju da na bilo kakav način ne relativizira, kako reče, zločin iz ustaškog režima.

Kolinda Grabar-Kitarović, svjesna diplomatskih nevolja u koje vlast uvaljuje Hrvatsku, uspjela je kazati da je ustaški režim bio zločinački režim (što joj prošle godine kada je inkognito posjetila Jasenovac nije uspjelo), uspjela je kazati da je Jasenovac ustaško stratište, uspjela je kazati da je NDH bila najmanje nezavisna, a uspjela je i kazati da je »najmanje štitila interese hrvatskog naroda« (pri čemu valja uočiti da uopće nije štitila, pa ni interese, Srbe, Židove i Rome). Nakon svega toga uvaljivanja u povijesni revizionizam, nakon sveg izgrađivanja politike ekvidistance prema totalitarizmima kako bi se rehabilitirao ustaški pokret, čemu smo svjedočili posljednjih godina, Grabar-Kitarović nije preostalo drugo nego moliti za protokolarnu milost i dolazak na državu komemoraciju u Jasenovac Milorada Pupovca, Franju Habulina i Ognjena Krausa. Naravno, postoji i ono prvo, a to je prestanak prakse koja se više ne može zvati samo koketiranjem s ustaštvom, a ta praksa kreće iz same sadašnje hrvatske vlasti. Da takve prakse nema, ne bi bilo ni onoga što se po svemu sudeći događa iza kulisa diplomacije – golema blamaža Hrvatske. (Novi list