Njemačka priprema novi zakon protiv širenja mržnje na internetu. On se prije svega usredotočuje na društvene mreže. Problem je, međutim, što će vlasnici tih platformi biti prinuđeni preuzeti ulogu pravosuđa.

Piše: Saša Bojić

Njemački ministar pravosuđa Heiko Maas predstavio je novi nacrt Zakona protiv govora mržnje i lažnih vijesti na internetu. To je dio napora koje u posljednje dvije godine njemačka vlada ulaže kako bi uspostavila što veću kontrolu nad sadržajima koji se objavljuju prije svega na društvenim mrežama.

Nacrt zakona se odnosi na tvrtke koje nude „telemedijske usluge i na internetu održavaju platforme s ciljem da ostvare dobit, koje korisnicima omogućavaju da međusobno razmjenjuju sadržaje svih vrsta, ili da ih stave na raspolaganje javnosti. Platforme s ponudom koja se uređuje novinarski i redakcijski, a za njih su odgovorni ponuđači usluga, ne važe kao društvene mreže u smislu ovog zakona.”

Već iz te formulacije jasno je da se zakon odnosi na društvene mreže kao što su Facebook ili Twitter, ali i na programe za komunikaciju kao što je WhatsApp. Formulacija „ili da ih stave na raspolaganje javnosti”, posebno razvodnjava definiciju platformi na koje se zakon odnosi, tako da uključuje zapravo i službe za elektroničku poštu (kao što je na primjer GMX), za video-komunikaciju i slične.

Kazna – do pet milijuna eura

Nacrtom zakona obuhvaćene su samo komercijalne platforme koje imaju više od dva milijuna registriranih korisnika. Takve platforme su dužne razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje” ili „kriminal mržnje”, koji podrazumijeva vrijeđanje, klevetanje ili huškanje naroda, kao i „lažne vijesti”, ukoliko se one kose s kaznenim zakonom i predstavljaju ometanje javnog mira, na primjer, izmišljanjem kaznenih djela.

Vlasnici platformi dužni su na žalbe reagirati u roku od 24 sata i sami odlučiti je li sporni sadržaj „očigledno protuzakonit”. Ukoliko to nije sasvim jasno, taj rok se produžava do sedam dana. Nakon odluke vlasnika platforme da se neki sadržaj ukloni, o tome moraju biti obaviješteni i podnositelj žalbe i korisnik koji je postavio sadržaj. Time se, kako je to obrazloženo nacrtom Zakona, mora jamčiti da korisnik čiji je sadržaj uklonjen može poduzeti pravne mjere ako hoće dokazati da je uklanjanje njegovog sadržaja bilo pogrešno.

Osim toga, platforme su dužne ukloniti „sve kopije nezakonitih sadržaja koje su objavile”, kao i poduzeti “djelotvorne mjere protiv ponovnog objavljivanja nezakonitih sadržaja”. Za one vlasnike platformi koji ne budu provodili odredbe novog zakona predviđene su novčane kazne u visini do pet milijuna eura.

Cenzura po slobodnoj procjeni

Dakle, jasno je da sudska kontrola ne postoji prije uklanjanja „sumnjivih” sadržaja. To je prva na dugoj listi manjkavosti ovog Nacrta zakona: vlasnici internet-platformi prinuđeni su preuzeti ulogu pravosuđa – na neki način postati paralelno pravosuđe, koje uz to još i radi pod prijetnjom visokim novčanim kaznama. Logično je očekivati da to dovede do prakse proaktivnog brisanja sadržaja, odnosno, do načela da se u slučaju dvojbe u pravilu donosi odluka u korist brisanja, odnosno na štetu slobode izražavanja.

Ne manji udar na slobodu izražavanja su „djelotvorne mjere” predviđene da spriječe novo objavljivanje „nezakonitih sadržaja”. Velike platforme su, u strahu od posljedica, već počele provoditi te mjere ugradnjom specijalnih softvera koji na osnovi neke vrste digitalnog „otiska prstiju” mogu filtrirati i odmah brisati sadržaje. Takvi filtri nisu ništa drugo do jaki instrumenti cenzure. Oni su do sada primjenjivani da bi bili uklonjeni pornografski sadržaji s djecom, ali i sadržaji proglašeni nejasno definiranom „terorističkom propagandom”.

Poseban problem predstavlja mogućnost da korisnici platforme zloupotrijebe svoje pravo podnošenja pritužbi kako bi mogli iznuditi uklanjanje sadržaja koji im jednostavno ne odgovaraju. Takvih slučajeva je već bilo u SAD-u gdje je Facebook, zbog žalbe policije, uklanjao postove koji su sadržavali potencijalne dokaze o policijskom nasilju.

„Prvi, mali korak”

Mogućnost žalbe korisnika čiji su sadržaji obrisani postoji. Ali, dok je internet-platforma odstranila njihov sadržaj bez sudjelovanja pravosudnih organa, „cenzurirani” korisnici za svoju pravdu moraju se boriti normalnim sudskim putem. Dok ne dokažu da su eventualno bili u pravu, morat će proći određeni rok – puno duži od sedam dana – što stvara mogućnost da njihov post, kada se vrati na portal, više ne bude relevantan.

Ukoliko ovaj Nacrt zakona bude usvojen, dotične internet-platforme će biti pretvorene u istražitelje, suce i izvršitelje kazni na području slobode mišljenja. Osim toga, on bi doveo do širenja opasnog mehanizma automatske cenzure. Za slobodu mišljenja je možda najopasnije to što je vladajuća Kršćansko-demokratska unija (CDU) taj Nacrt zakona proglasila tek „prvim, malim korakom u dobrom smjeru”, kako je to prokomentirao njezin zastupnički klub u Bundestagu na svojoj web-stranici.

Aktivni su i „kontrolori činjenica”

Ne treba zaboraviti ni da bi novi zakon djelovao paralelno s „kontrolom činjenica” na Facebooku koja je već uvedena: prvi „kontrolori činjenica” na Facebooku u Njemačkoj će biti „istraživački novinari” skupine Korektiv koja je registrirana kao općekorisno društvo i formirana u lipnju 2014., u jeku velikog pada kredibilnosti mainstream-medija koji su izvještavali o događajima u Ukrajini. Početno, osnivačko financiranje je – s tri milijuna eura – osigurala zaklada Brost iz Essena koja je sredinom sedamdesetih osnovala medijsku grupu WAZ (sada medijska grupa Funke).

U ostale financijere pripadaju Njemačka centrala za političko obrazovanje koja radi za Ministarstvo unutarnjih poslova, kao i još neke manje poznate zaklade. Skupina Korektiv ima i svoje Etičko vijeće čiji je predsjedatelj do lipnja 2016. bio Bodo Hombach, ekonomist, političar, bivši šef njemačkog Kancelarskog ureda i njemački ministar za posebne zadaće za vrijeme vladavine Gerharda Schrödera. Bio je i koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Europe, a poznat je i kao direktor grupe WAZ od 2002. do 2012.

U Etičkom vijeću se nalaze i visoko pozicionirani urednici Spiegela, Sterna i Die Zeita. Medijski mainstream je dobio monopol na procjenu istine od koje je zaštitio najprije – sam sebe: Korektiv je priopćio da neće procjenjivati istinitost vijesti vodećih medijskih kuća i etabliranih medija. Po načelu: „istina – to smo mi”.

Preuzeto sa portala: DW