Muškarci u pripijenim odijelima upadljivo razmjenjuju posjetnice. Među izlošcima nalaze se velike makete uredno poravnanih kontejnera, sićušnih gradova u kojima vladaju red i čistoća.

– Mogu vam poslati sve informacije vezane uz naše kampove. Rudarske, naftne, vojne ili izbjegličke, štogod poželite – ponosno izjavljuje predstavnica španjolske logističke tvrtke ERPA, Clara Rabarta, čovjeku koji se predstavlja samo kao zastupnik jedne “afričke vlade”. Iza njezinog štanda stoji velika fotografija vojnog kampa s različitim tipovima šatora i helikoptera, prenosi SEEbiz.

– Mi smo u prvom redu dobavljači vojne opreme za španjolsko ministarstvo obrane, no ovdje smo kako bismo upoznali humanitarno tržište. Uz razne agencije koje obuhvaća, to je tržište vrlo složeno – nastavlja Rabarta.

Na sajmu koji je organiziran u Istanbulu usporedno s prvim Svjetskim humanitarnim sastankom na vrhu Ujedinjenih naroda (UN), u svibnju 2016., okupilo se uz mnogo publiciteta više od šesto izlagača iz cijeloga svijeta. Taj događaj svjedoči o smjeru u kojem kreće razvoj međunarodnih organizacija nadležnih za izbjegličke kampove, odnosno o sve jačoj povezanosti humanitarnog djelovanja s privatnim sektorom. Divovski sajmovi od Dubaija do Bruxellesa nekoliko puta godišnje okupljaju velike agencije UN-a, tradicionalne nevladine organizacije (NGO) i privatne tvrtke, od mladih lokalnih poduzeća do najvećih multinacionalnih kompanija.

U Istanbulu pored izložaka prodavača dronova, solarnih lampi i paketa hrane stoje štandovi tvrtki za financijske usluge poput MasterCard Worldwidea ili revizora i savjetnika za smanjivanje troškova u poduzećima poput Accenture i Deloitte Consultinga. Na okruglim stolovima posvećenim kretanjima izbjegličke populacije prisustvovao je i predstavnik TripAdvisora, tvrtke za internetske recenzije hotelijerskih usluga, piše Le Monde Diplomatique.

– Danas je taj sektor ogroman. Neki ga nazivaju ‘industrijom pomoći’. Znamo da se radi o prometu od najmanje 25 milijardi eura godišnje. S poslovnog stajališta, tu se očigledno može zaraditi – tvrdi Ben Parker, koji je do 2013. bio direktor Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova UN-a u Siriji i Sjevernoj Africi.

Na primjeru jednog posebno popularnog štanda možemo bolje razumjeti logiku na djelu. Pored njega je postavljen šator za izbjeglice u kojem se nalazi lažni set za posluživanje čaja i fotografska reprodukcija vrlo simpatične sirijske obitelji u stvarnoj veličini. Štand pripada najvećem organizatoru kampova na svijetu, Visokom povjerenstvu Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Sam šator sponzorirao je slavni švedski proizvođač namještaja, Ikea. Per Heggenes, predsjednik zaklade te grupe zadužene za program, drži hvalospjeve svojem novom proizvodu koji podsjeća na namještaj za sastavljanje kakav inače nudi u dućanima.

– Ovaj šator nije proziran kao ostali i time više štiti dostojanstvo izbjeglica. Mogu se zatvoriti vrata, postoje prozori i izolacija. Sve to pruža određenu kvalitetu života osobama koje će tu provesti duže vrijeme. (…) Ovaj model je čvršći, pa je UNHCR-u dugoročno isplativije uložiti u naše šatore.

Zaklada Ikea, sa sjedištem u Nizozemskoj, od 2010. u potpunosti financira poduzeće s društvenom odgovornošću Better Shelter (“Bolje sklonište”). To društvo sa sjedištem u Švedskoj potpisalo je s UNHCR-om ugovor za 30 tisuća šatora u iznosu od gotovo 35 milijuna eura. Proizvodi za sastavljanje već su poslani u izbjegličke kampove UNHCR-a u Etiopiji, Iraku, Južnom Sudanu i Keniji. Heggenes smatra da se to komercijalno partnerstvo ni po čemu ne kosi s humanitarnim duhom:

– Za mene to nije samo ‘zarada’ ili ‘humanitarni rad’, već s jedne strane korist, a istovremeno razvoj (…) U svakom slučaju, zarada koju ostvaruje Better Shelter mora se ponovno uložiti u socijalno poduzeće ili našu zakladu.

Dok švedski div u katalozima za prodaju namještaja redovito ističe uspješnost svojih humanitarnih partnerstava, Parker je mnogo sumnjičaviji oko uloge koju on ima u kampovima:

– Kada sam radio u Keniji 2011., u dijelu zemlje u kojem se nalazi veliki izbjeglički kamp za Somalijce, Dadaab, dogodila se velika suša. Tada nam je rečeno da će Ikea donirati 60 milijuna dolara samo za Dadaab. I to se odnosilo na taj koncept šatora kao čarobnih skloništa koja će se graditi kako bi se izbjeglicama pružili divni životni uvjeti. Jesu li Dadaabu u to vrijeme doista bila potrebna nova dizajnerska skloništa? Najiskrenije, mislim da ne. Privatni sektor danas ponekad nastoji istražiti nova tržišta preko karitativnog sektora i to se vjerojatno događa s Ikeom. Za dioničare je to dobro, no za izbjeglice, nisam baš siguran”. Ikea 2016. nije bila samo dobavljač šatora, već i glavni privatni donator UNHCR-a s 32 milijuna eura.

U impozantnom staklenom sjedištu UN-ove organizacije u Ženevi radi gotovo tisuću zaposlenika, uglavnom zaduženih za upravljanje izbjegličkim kampovima u državama koje ne mogu osigurati logistiku za njih. Jednu je specifičnost važno istaknuti – iako agencija službeno ovisi o UN-u, zapravo je financira nekoliko velikih sila koje diktiraju politiku i prioritete. SAD je 2016. u tu agenciju uložio gotovo 40 posto njezina budžeta koji iznosi oko 7 milijardi eura. Njemačka, Velika Britanija, Japan i Švedska svake godine tradicionalno nadopunjuju taj budžet.

– Uspostavljamo partnerstva s privatnim sektorom kako bismo bili učinkovitiji – pojašnjava Melissa Fleming, glasnogovornica ženevske agencije.

– To u određenoj mjeri znači profesionalizaciju našega rada. Humanitarni je sustav narastao, a biti humanitarcem postala je struka.

No toj struci nedostaje resursa. Kako bi uštedjela, agencija je 2012. osnovala ogranak pod nazivom “Laboratorij inovacije”, namijenjen uspostavi novih partnerstava – s Ikeom za stanovanje, američkom tvrtkom za dostavu UPS za hitnu logistiku, a uskoro i s Googleom za školovanje. Na pitanje koji su rizici toga da privatne kompanije zauzimaju sve važnije mjesto u procesu odlučivanja, UNHCR uporno odgovara da je razina njihovog financijskog sudjelovanja i dalje marginalna u usporedbi s državama. Ipak, partnerstva koja su izvorno zamišljena samo kao donacije poprimaju nove oblike. Ben Parker smatra da agencija srlja u maglu iz koje je teško pronaći izlaz:

– Zaklada Ikea obećala je UNHCR-u desetke milijuna dolara. A sada je poslala nekoga u Švicarsku da provjeri što se događa s njezinim novcem. Mislim da je UNHCR u početku zamišljao da će naprosto dobivati besplatno osoblje i donacije. Sada polako shvaća da privatni sektor tako baš i ne funkcionira. (…) Privatnici neće doći bez kompenzacije. Što ako, primjerice, Ikea odluči testirati novi materijal u izbjegličkim kampovima?” I kako reagirati kada, kao što je bio slučaj u veljači 2016., europarlamentarci otkriju da je Ikea upletena u golemi skandal utaje poreza, izbjegavajući plaćanje poreza u državama koje upravo UNHCR-u omogućuju da napuni svoj budžet (La Tribune, 13. veljače 2016.)? Iz UN-ove agencije odgovaraju da za to nikada nisu čuli…