U Bosni i Hercegovini izašla je knjiga Romske priče, temeljena na pričama koje je u periodu od 1928. do 1968. prikupio Rade Uhlik, čuveni romolog, jedan od najznačajnijih s prostora Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. Zbirku od 864 stranice koja sadrži 187 priča na romskom jeziku i u prijevodu na bosanski jezik uredila je dr. Hedina Tahirović-Sijerčić, također romologinja, koja je radila prijepis, obradu i reviziju rukopisa na romskom jeziku, ali i reviziju prijevoda tekstova na bosanski.

Piše: Selma Pezerović, Phralipen

Rade Uhlik je oko sedamdeset godina svog života posvetio Romima i proučavanju romskog jezika. U tom periodu svog djelovanja sakupljao je priče, pjesme, šale, zagonetke i drugo narodno blago. Uhlik je građu za svoje lingvističke radove, navodi dr. Tahirović-Sijerčić, prije svega pronalazio u usmenom narodnom blagu Roma tvrdeći da je njihova vještina pripovijedanja poznata u cijelom svijetu i da imaju sve osobine koje su potrebne jednom pripovjedaču – po prirodi bistri, inteligentni, imaju bujnu fantaziju, sjajno pamćenje. Priče ukoričene u zbirku sakupljane su najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini, a pričali su ih bosanskohercegovački Romi i Romkinje. Prijevod je nastao korištenjem sirove smisao-za-smisao prevodilačke strategije koja karakterizira jezik koji prirodno slijedi izvorni bosanski jezik, ali ne mijenja specifičnosti izraza gurbetskog dijalekta, nego ih zadržava.

Moj rad je u stvari nastavak rada na djelu jednog nenadmašnog velikana i romologa Rade Uhlika koji je ove priče sakupio i zabilježio na romskom jeziku a koje su njemu, kako je i sam rekao, koristile samo kao bogati lingvistički materijal u proučavanju romskog jezika. Nastavak mog rada se reflektuje u kontesktu prevodilačkih nauka koje u ovom slučaju svakako objedinjavaju njen interdisciplinarni pristup prema različitim jezicima, originalnom ili izvornom s kojeg se prevodi i ciljnom na koji se prevodi, kulturama, historiji, identitetu, emocijama itd. U tom smislu, moram istaći da sam u ovom radu inicirala i definisala inovativan pristup prevodilačkim naukama u romskom kontekstu koji bi omogućio ne samo istinski prevod sa romskog na bosanski jezik nego i pristup koji bi služio učenju i izučavanju kao i daljem istraživanju romskog jezika u kontesktu njegove različitosti i različitih kultura, dijeli s nama dr. Tahirović-Sijerčić.

Kako Tahirović-Sijerčić navodi u diskusiji zbirke, Uhlik je najviše vremena provodio među bosanskohercegovačkim Gurbetima-Čergašima koje je okarakterisao kao selilačke grupe ili, bolje rečeno, kao čergaške zajednice Zapadnog Balkana sa vlastitim čergaškim govorima. Ove grupe Gurbeta-Čergaša najčešće su bile na zlom glasu zbog svoje različitosti koje su se prije svega očitovale u nemarnom načinu života i življenja, oblačenja, u otezanju govora, vrste poslova kojima su se bavili, tako da su čergaške grupe bile marginalizovane ne samo od većinskih naroda, nego i od ostalih Gurbeta i drugih grupa Roma. Uprkos tome, Uhlik smatra da Čergaši gatari [n]ajbolje pričaju (i) jedini (su) ostali vjerni nosioci romantike prošlih vremena među Ciganima.

Urednica u zbirci parafrazira jednu zanimljivu izjavu Rade Uhlika koji opisuje prikupljanje priča kao izniman ligvistički poduhvat. Tako stoji da su po Uhliku Čergaši temperamentni, govor im je dinamičan, izgovor tvrd i otežu svoj govor u odnosu na druge gurbetske govore. Prikupljanje preko tisuću priča oduzelo mu je više od petnaest dragocenih godina (…) života. (…) Osim ogromnih materijalnih sredstava, gotovo bez ikakve tuđe pomoći, uložio sam sve svoje zdravlje, a naročito živce koji su mi se u toj borbi potpuno istrošili. Ko ne radi takav posao sa Romima, taj apsolutno ne može zamisliti kakve sve napore taj rad iziskuje. Taj će materijal možda nekom folkloristi dobro doći. Za mene je pak, kao što sam naglasio, od prvenstvenog značaja kao izvanredno bogat lingvistički materijal.

Nadalje urednica navodi kako su poseban izazov predstavljale priče koje sadrže vulgarizme, npr. psovke i erotske detalje. Nakon čitanja je došla do saznanja da su priče sakupljane i od pripovijedača narodnih priča (paramičara) i od onih takozvanih pričalica usput koji su bili voljni da zarade nešto love/novca i imali vremena da se našale i ispričaju neke svoje muške priče kreirane i izmišljene po potrebi, a uz bujnu maštu i erotske fantazije.

Ova zbirka će zasigurno biti zanimljiva kako prevoditeljima i književnim povjesničarima te sociolozima tako i onima koji se bave usmenom književnošću i komparativistima. Priče obiluju likovima karakterističnima za usmenu književnost poput vračeva, vampira, divova, kraljeva i slično, ali i motiva kao što su magija, siromaštvo, smrt itd. Ova prva zbirka, objavljena u Sarajevu prošle godine, podijeljena je u pet knjiga odnosno tematskih cjelina pa se mogu iščitavati Romske priče, Romske šaljive priče te Romske šaljive priče (Bestidne). Hrabrost jednog momka, Jež kao zet, Romkinja ljepša od žabe, Vampiri i igrači, Popova priča, Dva diva, Meho i Hasan, Kadijina ljubavna priča, Priča o Romu i Srbinu samo su neki od naslova zanimljivih i simboličnih priča koje je moguće pronaći u navedenim knjigama.

Cijeli tim je, i svaka osoba posebno, odradio odličan posao. Prije svega bi spomenula prevodioca Ruždiju Russu Sejdovića i lektoricu Ninu Tikveša. Uz to, bez financijske podrške Fonda otvoreno društvo BiH ova knjiga nikad ne bi bila realizovana ili bolje rečeno nikad ne bi ugledala svjetlost dana. Oni su ti koji su prepoznali važnost mog prijedloga na radu na pričama i na njihovom prijevodu i ti koji su stupili u kontakt sa Zemaljskim muzejom BiH u Sarajevu, a koji su posjedovali originalne rukopise priča. Iz tog kontakta i iz te suradnje proizašlo je i zajedničko izdavaštvo Fonda otvoreno društvo BiH i Zemaljskog muzeja BiH, zaključuje dr. Tahirović-Sijerčić.

Preuzeto sa portala Phralipen.