A kako vi vodite ljubav – naslov je jedne od predstava koju je za Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ napisao Vojin Perić. Naslov je pitanje kakvo osobe koje vide znaju uputiti slijepima i pokazuje nerazumijevanje svijeta koji se ne doživljava vizualno. Svoj autorski i glumački rad, naime, Vojin Perić posvetio je širenju granica percepcije osoba koje ne vide, ali i onih koje svoj život temelje na osjetilu vida. Glumac i pisac, u kazalištu „Novi život“ nastupa od početka osamdesetih godina, a svoj talent, elokvenciju, širinu i erudiciju demonstrirat će u petak u novoj sezoni Spikigina u Norrisu.

Autor: Sandra Pocrnić Mlakar

Najavili ste dolazak na Spikigin s temom „Odbrbljavanje života“. O čemu ćete brbljati – o lijepim ili manje lijepim doživljajima u vašem životu, hoćete li se hvaliti ili žaliti?

– O s-lijepim i manje s-lijepim… Dakle o rušenjima svijeta, o feniksu koji viri ispod pepela i smije se prvoj slici bez vida, o iluziji kao načinu života, naprosto o svemu što me okružuje i što čini moje svakodnevlje. Pokatkad me priča odvede u meni neznane prostore, tako da ću zasigurno pričati i o nečemu o čemu do sada nisam, odnosno o nečemu o čemu nisam znao da me zanima i da je dio mene.

Nedavno ste imali premijeru „Proklete avlije“ Ive Andrića u režiji Marija Kovača. Kako je surađivati s Marijem Kovačem, režiserom koji obožava kazalište i dugo surađuje s Kazalištem slijepih i slabovidnih „Novi život“. S kojim još redateljima volite surađivati?

– Ja ne mogu reći kako je sa Marijem surađivati, jer to nije suradnja, to je prožimanje, to je kazališni eter koji nam je nasušan i bez kojega niti Novi život, a niti Mario, ne mogu funkcionirati. Mario je zapravo „Novi život“, što potvrđuje i njegov doktorski rad, a mi smo Mario, jer smo njegovim dolaskom u teatar prestali biti slijepi, odnosno taj nedostatak vizuala smanjili na minimum. Surađujemo mi sa još mnogima, kao što je: Petra Radin, Saša Božić, Ksenija Zec, no htjeli bismo surađivati s mladim redateljima, koji su puni želje da istražuju, odnosno nemaju predrasuda upustiti se u avanturu.

U kazalištu „Novi život“ djelujete i kao pisac i kao glumac. Koliko ste predstava dosad napisali, a koliko odigrali? Koja vam je uloga draža – glumačka ili spisateljska?

– Napisao sam četiri komedije, ali namjenski, onako… da se nasmijemo na svoj račun, da progovorimo o sljepoći kao mediju, kao stvarnosti u kojoj se može dobro živjeti, da senzibiliziramo javnost za naše potrebe, naše specifičnosti, na našu želju da smo dio društva i da nas ne treba posebno uključivati, jer sljepoća nije razlog da nas netko isključi iz ljudskog roda, pa naknadnim uključivanjem pere savjest, odnosno igra humanost. Inače su mi draže glumačke uloge, jer ipak su to pisali neki veliki ljudi, a ja sam tek običan, čovjek koji godinama smiruje svog kreativnog crva i smirivat će ga dok se ne preobrazi u leptira, makar samo za jedan dan.

Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ osnovano je prije više od 60 godina i najstarije je u Europi, a okupljate se na festivalima. Koliko danas ima sličnih kazališta u Europi? Kako surađujete i održavate li i dalje redovite kazališne festivale?

– Domaćini smo jedinog kazališnog festivala, BIT (Blind in theatre), koji se održava svake dvije godine u Zagrebu, a sredinom listopada 2017. pokušat ćemo organizirati deseti po redu.

Mi smo osnovani 1948. te smo najstariji u svijetu, a do danas smo odigrali više od 3500 predstava. Kazalište slijepih je još uvijek rijetkost, odnosno vrlo malo je grupa koje rade kontinuirano, budući je to mala populacija i teško je selektirati ljude koji se žele baviti glumom. U Hrvatskoj je nesreća što slijepe osobe donedavno nisu mogle upisati kazališnu akademiju, pa smo sami morali organizirati škole scenskog pokreta i govora i obrazovati se kroz projekte. Dakle, smatramo da smo Hrvatski brand, da nas više cijene u svijetu, nego u Hrvatskoj, te da nam nikako ne daju status kazališta, pa kao udruga egzistiramo na margini civilnog društva.

Kakav je ugled kazališta „Novi život“ među ostalim hrvatskim kazalištima? Jeste li nedavno surađivali na projektima u drugim kazalištima? Pozivate li kolege iz drugih kazališta da gostuju u predstavama kazališta „Novi život“?

– Suradnja je sporadična, no vrlo često glumci iz drugih kazališta igraju kod nas. Kao primjere mogu navesti, Maju Posavec, Živka Anočića, Gorana Bogdana, Juditu Franković, Nikšu Marinovića, Svena Jakira i Ivanu Rušedet, koji su nam prenijeli svoja glumačka iskustva i naučili nas nekim tehnikama koje sami teško da bismo svladali. Inače, mi smo 2007. na 8. festivalu komornog teatra u Umagu, osvojili Grand prix, sa plesnim projektom Saše Božića i Ksenije Zec, „Nos vamos a ver“. Sudjelovali smo na više dječjih festivala, te na nekim međunarodnim festivalima koje rado pamtimo. Ipak, mislim da nas veći broj ljudi iz struke shvaća kao nešto specifično, inkluzivno i prolazno, što nas zapravo čini još upornijima da dokažemo da imamo što reći i da aktivno želimo participirati u kulturnom životu društva.

Je li prošla kriza u Kazalištu slijepih i slabovidnih „Novi život“? Hoće li „Novi život“ opstati? Jedno vrijeme se, naime, nagađalo o gašenju zbog problema s financiranjem.

– Neka ovo ne bude shvaćeno kao nekakva politička promidžba, no da nije bilo dobrih ljudi u Ministarstvu kulture, odnosno u Gradskom uredu za kulturu, mi bi smo poodavno nestali sa scene. Naime, kada nas je prestalo financirati Ministarstvo socijalne politike i mladih i potpuno nam ukinulo hladni pogon, spasio nas je sporazum Ministarstva kulture i Grada, koji su potpisali gradonačelnik Milan Bandić i ministar Berislav Šipuš. No, bojimo se svih promjena, jer politički diskontinuitet vrlo često stvari ukida i vraća na početak. Ipak, imamo vjeru u novu ministricu kulture koja nas je oduvijek podupirala, a Grad je nekako naš, pa sumnjamo da bi nas se oni odrekli, ma tko bio na vlasti. Kriza nije prošla, ali je rub po kojem hodamo prilično siguran.

Lupiga.Com