U književnom polju Hrvatske Pavao Pavličić zauzima poprilično jedinstvenu, pa i paradoksalnu poziciju. Autor sad već stotinjak beletrističkih naslova, uz niz obimnih književnoznanstvenih i književnopovijesnih studija, akademik koji ujedno kotira kao ‘najčitaniji hrvatski pisac’ i kanoniziran je kao nacionalni klasik – Pavličić, međutim, kao da uporno ostaje nepročitan. Štoviše, kako njegova bibliografija raste – posljednjih je godina na ritmu od otprilike dva naslova godišnje – čini se da zanimanje za njegove nove knjige opada.

Piše: Dinko Kreho
Kad je 2014. uvedena naknada autorima za posudbe iz narodnih knjižnica, Pavličić se po ukupnom broju posudbi pokazao kao najčitaniji hrvatski autor, no dostupne top-liste knjižara i knjižarskih lanaca, kao i evidencija najposuđivanijih naslova u zagrebačkim, splitskim i riječkim knjižnicama, ne pokazuju da se njegova pojedinačna djela nalaze među najčitanijim knjigama iz Hrvatske. Sigurno je pak to da se u književnokritičkim rubrikama Pavličićeva djela u proteklih deset i više godina pojavljuju iznimno rijetko, a tzv. stručna javnost o njegovom radu govori uglavnom ‘komemorativnim’, retrospektivnim tonom, ostajući pri njegovom opusu iz ’80-ih i ’90-ih godina.

Potonji bi se trend mogao objasniti činjenicom koju je i sam Pavličić u više navrata isticao: u provincijalnim kulturnim sredinama, poput onih postjugoslavenskih, na visokoproduktivne autore i dalje se gleda kao na manje vrijedne, budući da još uvijek dominiraju opskurantističke predodžbe o pisanju i književnoj inspiraciji. Mogli bismo postaviti i hipotezu da lijevi i liberalni dijelovi javnosti zaziru od Pavličićevih knjiga zbog njegovih osobnih desničarskih stavova – forsiranjem kojih je, nažalost, u više navrata i oštetio svoju prozu – dok konzervativni establishment drži do njega kao do ideološki važne figure, ali nema sluha niti strpljenja za njegovu inventivnost, žanrovske eksperimente i egzibicije, kao ni za spomenutu produktivnost.

Bilo bi zanimljivo skupno razmotriti nekoliko recentnijih Pavličićevih beletrističkih knjiga i pokušati skicirati sliku novijeg razdoblja njegova stvaralaštva u usporedbi s prethodnima. Nažalost, materijalni uvjeti u kojima književna kritika danas i ovdje nastaje znantno otežavaju proizvodnju opsežnijih skupnih prikaza, te takav poduhvat ostaje za neku drugu priliku. Ovaj tekst ograničit će se na, u trenutku njegova nastanka, najrecentniji Pavličićev prozni naslov – roman Hladna fronta.

Hladnu frontu mogli bismo svrstati u niz Pavličićevih djela kojima bi, s obzirom na uvrnute idejne premise na kojima počivaju, možda najbolje pristajala odrednica weird fiction. Tu djelomice mislim i na klasični Večernji akt iz 1979. (mladi strip crtač otkriva da posjeduje nadnaravne plagijatorske moći), ali pogotovo na naslove poput Etera iz 1983. (negdje u baranjskoj pustopoljini krije se radio stanica koja emitira vijesti koje se inače ne puštaju u javnost – inače moguća inspiracija za daleko poznatiju ‘baranjsku trilogiju’ Luke Bekavca!) ili Nepovrata iz 1999. (trojica fizičara u razdoblju pred Drugi svjetski rat uspjeli su sintetizirati duh vremena).

Smjela bizarnost osnovne premise Hladne fronte ne zaostaje za onima pobrojanih prethodnika: riječ je o zamisli da postoje meteoropati koji na vlastitom tijelu mogu proreći ne samo klimatske, nego i društvene promjene. Protagonist Hladne fronte neimenovani je muškarac, filolog zrele dobi, koji preko svog posinka Natka (sina rano preminulog najboljeg prijatelja iz mladosti) i Natkove djevojke Živane-Žive dolazi u dodir s ekscentričnom, gotovo sektaškom subkulturom meteoropata u Zagrebu. Potaknut Natkovom uznemirenošću, Živinim misterioznim nestanacima i nenadanim ponovnim ukazanjima, ali i vlastitim intelektualnim zanimanjem za zagrebačku meteropatsku familiju Kišpatić, koja je kroz 20. stoljeće navodno proricala društvene i političke prevrate, filolog se ubrzo upliće u aferu u kojoj svoje prste imaju i vlada, i vojni krugovi, ali i neke tajanstvene, neimenovane instance.

Premisa Hladne fronte zabavna je i intrigantna, a Pavličić je kroz ovu pripovijest uspješno istražuje i razvija. Naime, zamisao da meteoropatija može obuhvaćati i svojevrsnu doslovnu ‘socio-patiju’ pri čitanju romana ukazuje nam se u različitim svjetlima: ona bi mogla zrcaliti konzervativni svjetonazor prema kojem su društveni procesi analogni prirodnima, no isto tako može i podrazumijevati inverziju uobičajene paradigme prema kojoj čovjek pokorava prirodu, pa i, u krajnjoj liniji, upućivati na drastično propitivanje dihotomije između ljudskog i prirodnog svijeta na kojoj počiva naša civilizacija. Premisa o ‘socio-patiji’ u romanu ne gubi na višeznačnosti, a pogotovo ne prerasta u plošnu alegoriju, kao što se to događa u nekim manje uspjelim Pavličićevim romanima. Uspješna literarizacija premise ogleda se, među ostalim, i u poticajnoj ambivalentnosti koju proizvodi.

Gledajući, međutim, cjelinu romana, ipak ne možemo govoriti o posebno uspješnoj izvedbi. Hladna fronta svakako sadrži nekoliko uzbuđenja, dobro realiziranih scena i atmosferičnih trenutaka, no sveukupno se ne ispostavlja kao napeto i atmosferično štivo kakvo očigledno pretendira biti. Stil izlaganja (prvoosobnog) pripovjedača spor je, gotovo indolentan, ma u kakvu nas pripovjednu situaciju uvodio; štoviše, on kao da konstantno izlaže uvod u neku dramatičnu storiju, a nikad ne prebacuje u višu pripovjednu brzinu, nego ostaje na monotonom raspredanju. Posljedično, tekst nerijetko djeluje razvučeno, pa i razvodnjeno.

Bitan problem predstavlja i neujednačen ritam radnje (iznenađujuće za Pavličića): tempo događanja u romanu na momente je gotovo puzajući, a drugdje uzme maha u toj mjeri da pripovijest djeluje zbrženo, čak i kao da je pisana preko volje. Tako, naprimjer, epizoda s ekskurzijom filologa i njegovog društvanca u Liku teče gotovo uspavljujućim ritmom, dok poluapokaliptično finale romana, događajno daleko nabijenije i dramaturški značajnije, mine u blic-roku.

Napokon, cjelokupna dramaturška konstrukcija romana pomalo je isforsirana i prenategnuta. Tu prvenstveno imam na umu način na koji se ispostavi da su sve važne epizode i odnosi u protagonistovom-pripovjedačevom životu – od životne ljubavi, preko životnog prijateljstva, do profesionalnih interesa – zapravo povezane s događanjima u meteoropatskom podzemlju. (Slično vrijedi i za simboliku Živane, ranog i slabo poznatog djela Vladimira Nazora, koje se umjesto kao diskretna referenca i tematsko-motivski izvor u tekstu pojavljuje u prvom planu – seminarski rad o Živani motiv je prve Natkove posjete protagonistu i prilika da ga upozna sa Živom).

Da bi se od dobro zamišljene, ali osrednje realizirane pripovijesti s maštovitom premisom Hladna fronta pretvorila u “priču koja se ne pušta iz ruku”, kakvom je blurb određuje, trebalo bi rada na svim nabrojanim aspektima. Tu je u velikoj mjeri mogla pomoći urednička ruka, no čini se da se uredništvo Mozaik knjige, inače stalnoga Pavličićevog izdavača, nije pretjerano uplitalo u tekst. Nadajmo se da to nije indikativno i za niz njegovih knjiga koje je ista kuća objavila proteklih godina. Jer, ukoliko ni Pavličićevi urednici pomno ne iščitaju njegove knjige prije nego što ih upakiraju za javnost kao nove hitove ‘najčitanijega hrvatskog pisca’, što onda možemo očekivati od ostatka javnosti, ako ne da uvijek iznova sterilno ‘komemorira’ živućeg klasika?

A upravo bi nam onih nekoliko briljantnih Pavličićevih knjiga od prije tri ili četiri decenije moglo pribaviti opravdanje i motivaciju da se entuzijastično upustimo u istraživanje njegove produkcije ovdje i sad – ma što tamo možda zatekli.

Preuzeto sa portala: Booksa.hr