Uz obilježavanje Svjetskog dana Roma i s njim povezanh početaka međunarodnoga romskog pokreta vrijedi se prisjetiti i onih velikana koji su tome, sada već svjetski značajnom, emancipacijskom pokretu davali bezrezervnu humanističku i političku potporu od samog početka. Među njima svakako je i slavni glumac Yul Brynner, koji je bio počasnim predsjednikom Međunarodne unije Roma (IRU) te je bio jednim od inicijatora peticije UN-u koja je pridonijela da se IRU prizna status NGO-a.

Yul Brynner zasigurno spada u najprepoznatljivije glumačke ikone 20. stoljeća, ponajprije zbog svoje specifične pojave, obrijane glave koja mu je postala zaštitnim znakom, te niza neobičnih uloga i jednako zanimljivoj, vrlo živopisnoj biografiji.

Bio je među aktivnijim slavnim osobama u međunarodnom pokretu Roma i u više je navrata javno isticao svoje romsko podrijetlo. Imenovan je počasnim predsjednikom Međunarodne unije Roma (IRU) i tu je titulu zadržao sve do svoje smrti 1985. godine. Godine 1978., zajedno s Ronaldom Leejem, Ianom Hancockom i Johnom Teneom, podnio je peticiju UN-u koja je pridonijela da se IRU-u prizna status NGO-a.

Kao što je u glumačkom poslu često mutna granica između stvarnosti i fikcije, tako već i sama Brynnerova biografija predstavlja izazov činjenicama. Možete naići na nekoliko različitih godina njegova rođenja, no najčešće stoji da je rođen 1920. u Vladivostoku na krajnjem istoku Rusije. Za mjesto rođenja ponekad se nudi i otok Sahalin.

Nadalje, u romansiranim verzijama Brynnerove biografije navodi se da je rođen kao Taidje Khan (mongolsko ime) i da mu je majka bila Romkinja koja je umrla pri porodu. Kako je sam mijenjao priče i „paprio“ ih za medije, a nakon što je u nekom intervjuu upitan oko tih dvojbenih podataka, Brynner je ironično odgovorio da „obični smrtnici imaju samo jedan rođendan“.

Romsko podrijetlo

Rođen kao Yuliy Borisovich Briner u dobrostojećoj obitelji, oca rusko-švicarskog inženjera i majke glumice i pjevačice iz ruske doktorske obitelji, nakon očeva napuštanja obitelji dio vrlo ranog djetinjstva proživio je s majkom i sestrom u kineskom Harbinu. Nastavio se školovati u Parizu gdje se obitelj nastanila 1930-ih preselivši se u strahu od mogućnosti kinesko-japanskog rata.

U Francuskoj je zapustio školu kako bi postao glazbenikom, pjevajući i svirajući s ruskim Romima po pariškim klubovima. Zaposlio se u kazalištu Mathurins postavši artistom na trapezu u slavnoj cirkuskoj skupini Cirque d’Hiver, no još kao tinejdžer prekida s cirkusom zbog ozljede leđa i pridružuje se repertoarnoj kazališnoj skupini.

Europu napušta 1940. godine otputovavši k sestri, profesionalnoj pjevačici, u New York i započinje život u SAD-u. Već sljedeće godine na poziv poznatoga glumca i dramaturga Mihaila Čehova (nećaka još slavnijeg pisca Antona Čehova) postaje dijelom njegove kazališne skupine.

U 1940-ima živi uglavnom u New Yorku, glumeći u kazalištu i radeći za televizijsku kuću CBS, a tijekom rata bio je zaposlen kao radijski spiker na francuskom jeziku u vladinu Uredu za ratno informiranje. Osim na materinskome ruskom, Brynner je tečno govorio francuski i engleski.

Tada najznačajniju kazališnu ulogu odigrao je u mjuziklu Lute song (Pjesma lutnje, 1946.) jer mu je ona osigurala kasniju stepenicu prema slavi, a filmski glumački debi odradio je odglumivši krijumčara u filmu Port of New York (Njujorška luka, L. Benedek, 1949.). Prijelomnu ulogu karijere dobio je u kazalištu dvije godine poslije kada, preporučen zbog prijašnje uloge Kineza u Lute song, utjelovljuje pompozno-senzibilnoga sijamskoga kralja Mongkuta u brodvejskom hit-mjuziklu The King and I (Kralj i ja) i za to dobiva najznačajniju američku kazališnu nagradu Tony 1951. godine.

Ulogu sijamskoga kralja na kazališnoj sceni odigrao je ukupno impresivnih 4625 puta! Za ulogu je redovito brijao glavu po čemu je postao prepoznatljiv, a i zanimljivo je da je zbog snažnoga Brynnerova glumačkog doprinosa već na probama početni tekst prerađen kako bi uloga kralja dobila veće značenje. Nakon što je mjuzikl prenesen na filmsko platno, za istu je ulogu 1957. zaslužio i najprestižniju filmsku nagradu, Oscar.

Glumačku karijeru nastavlja sljedećih dvadesetak godina, glumeći u oko četrdeset filmova, a uloge koje je igrao, zahvaljujući svome izgledu i Amerikancima neodredivu naglasku, mogu se shvatiti kao uglavnom „egzotične“. Iste 1956. godine kad je snimljena filmska verzija Kralj i ja, Brynner je glumio u još dva „epska“ filma: biblijskome megahitu The Ten Commandments (Deset zapovijedi, Cecile B. DeMille, 1956.) u ulozi egipatskog faraona Ramzesa te romantičnoj drami Anastazija (A. Litvak, 1956.) glumeći ruskog prebjega u Parizu, s Ingrid Bergmann u naslovnoj ulozi.

Zadivljujući spektar likova

Izniman je raspon njegovih različitih filmskih likova: od, primjerice, heroja američkoga Divljeg zapada u The Magnificent Seven (Sedmorica veličanstvenih, J. Sturges, 1960.), jugoslavenskog partizana Vlade u Bitki na Neretvi (V. Bulajić, 1969.) do robota „s greškom“ u futurističkom vesternu Westworld (Stari Divlji zapad, M. Crichton, 1973.) koji se autoreferirao na njegovu kaubojsku ulogu upravo u Sedmorici veličanstvenih.

Brynner je, među mnogim ulogama, kameleonsko-filmski portretirao indijanske, arapske, japanske, meksičke, europske, američke i druge likove raznih podrijetla sa svih kontinenata, zahvaljujući svojoj, prema holivudskoj vizuri, „egzotičnoj“ filmskoj osobi.

Nakon što se holivudski mainstream 1970-ih okreće od snimanja skupih spektakala više prema autorskom i nezavisnom filmu, Brynnerova filmska pojava blijedi i on se 1977. ponovno vraća kazalištu i svojim prvim velikim uspjesima u oživljenome brodvejskom mjuziklu Kralj i ja u kojem nastupa do smrti 1985. godine, kada umire od posljedica raka pluća.

Valja spomenuti i Brynnerovo bavljenje glazbom. Najpoznatiji filmski ćelavac svirao je romsku glazbu u svojoj mladosti provedenoj u Francuskoj, a godine 1967. s romskim glazbenikom Alioshom Dimitrievitchem objavio je album The Gypsy and I: Yul Brynner Sings Gypsy Songs.

Ostao je upamćen kao vrlo neobična filmska zvijezda, čiji je filmski karakter bio prepoznatljiv po „vaganju“ distanciranosti i strastvenosti; staloženoga kretanja, prodornih pogleda i nenadanih emotivnih izljeva. Njegove često citirane riječi dobro sažimaju životni mu moto: „Rođeni smo sami, živimo sami, umiremo sami. Sve između je dar.“

Autor: Nino Kovačić

Preuzeto sa portala: Romi.hr