“Svojim radom ona je pokazala da je žena ravnopravna muškarcu i da i ona jednako može da odlučuje, kad je u pitanju interes naroda.”

Glasilo Narodnog Fronta Šibenik – Drniš, Broj 516, Šibenik, 23. svibnja 1947.

Piše: Ana Maria Filipović Grčić
Danas se dio ženskih prava, bilo reproduktivnih ili ekonomskih, još uvijek relativizira. Iako bi trebala biti neotuđiva, njima se u javnom diskursu barata kako stigne te o njima nerijetko odlučuju oni koji od istih imaju najmanje koristi. Najbolji primjer koliko se daleko tome u ovom trenutku ide još je uvijek neratificirana Istanbulska konvencija, gdje se koplja lome oko termina rodne ideologije koja joj je nedugo nakon što je došla u fokus javnosti pridodana, bez obzira koliko isti dokument može utjecati na smanjenje nasilja prema ženama. Borbe oko prava žena da samostalno odlučuju o svojem tijelu ne jenjavaju, a o diskriminatornim se praksama prilikom, primjerice, zaposlenja može štošta napisati. Jedno od osjetljivih i neprekidno aktualnih područja kada se govori o smanjenoj participaciji žena upravo je politika i s njome povezano donošenje odluka, a to se područje, uostalom, tradicionalno još uvijek uglavnom smatra ‘muškim’. Žene u politici, kako kod nas tako i diljem planete, i dalje su izvrgnute širokoj paleti seksizama, a nerijetko i u svakodnevnom životu te putem medija. Očito se zaboravlja kako se mušku dominaciju nastojalo ograničiti još 1791. godine Deklaracijom o pravima žene i građanke koja je propisala da se žena rađa i ostaje jednaka u pravima muškarcu, kao što se zaboravlja i da je pravo donošenja odluka o vlastitom tijelu i reproduktivnom zdravlju odavno izboreno, pa se na njih ne bi trebalo vraćati.

Svako toliko se, ipak, u aktualnoj društveno-političkoj situaciji moramo prisjetiti kako smo se izborile. Kad se sve pogleda, čini se da je gotovo čitava ženska povijest zapravo nimalo mirna povijest borbe za ravnopravan položaj u društvu. Govoreći o tome, valja spomenuti i da su žene, osim nametnutim patrijarhalnim matricama, otpor pokazale u još jednoj borbi čije rezultate svi danas uživamo, a to je borba protiv fašizma. Jedan od detalja u kontekstu zanemarivanja žena i njihove povijesti, a koji mi je od djetinjstva bio poprilično indikatoran i intrigantan je da u Šibeniku postoji nevelika Ulica Bosiljke Fulgosi za koju gotovo nitko nije bio siguran tko je bila. Potvrdilo se da je jednako tako, bez obzira na njenu ulogu u povijesti, nevelika i građa o životu ove šibenske (pokazalo se) antifašistkinje. Sljedeće se pitanje nametnulo samo – koliko je još žena iz šibenske povijesti u međuvremenu zaboravljeno ili zanemareno? Redak po redak, pokazalo se kako postoji jedna sjajna i rijetko gdje zabilježena dionica koja obuhvaća žene koje su na šibenskom području u borbama II. Svjetskog rata bile uz bok svojim muškim kolegama. Stoga se ovim tekstom nastojalo ukazati upravo na njih koje su svojim sudjelovanjem u borbama omogućile, između ostalog, da taj grad postane slobodan.

Za početak, osim knjige Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi koju kao urednica potpisuje Marija Šoljan, a 1955. godine izdaje Glavni odbor Saveza ženskih društava hrvatske, ženskoj strani povijesti u Šibeniku zapravo nije posvećeno previše stranica. Iako Šoljan Bosiljki Fulgosi u knjizi ne dodjeljuje posebno istaknuto mjesto, navodi je odmah na prvim stranicama kada kaže da su Šibenčanke pokazale put drugim ženama te su se prve digle u borbu protiv fašizma i u tome bile među prvima u Hrvatskoj. U tom se dijelu knjige navodi moćna gomilica “junakinja drugarica” – redom, to su bile Bosiljka Fulgosi, Ruža Vukman, Jelka Bučić i Anka Belamarić.

U istom izdanju postoji i poveći popis svih žena koje su bile aktivne za vrijeme oslobođenja Šibenika te se navodi njihova organiziranost, dok se solidarnost navodi kao najvažnije obilježje njihova djelovanja. Kaže se da je Šibenik, iako opkoljen žicom, davao svu potrebnu pomoć narodnooslobodilačkoj vojsci te da su žene sakupljale odjeću i hranu za borce, zatim odjeću za djecu te ih slale i u druge udaljene dijelove zemlje. Žene su završavale u zatvoru, bile mučene, ali se nisu pokolebale, navodi se u knjizi Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi – “Danas u Šibeniku žene rukovode čitavim radom. Njih preko 400 aktivno sudjeluje u NOP. One uza sav teror okupatora održavaju tečajeve za nepismene”, piše u toj knjizi.

S druge strane, na početku teksta spomenutoj Bosiljki Fulgosi u zborniku objavljenom povodom 34. godišnjice oslobođenja Šibenika i šibenske komune, a u čast poginulih boraca, žrtava fašističkog terora i žrtava rata šibenske općine od 1941 – 1945., gdje se kao izdavač navodi Općinski odbor SUBNOR-a Šibenik te kao urednik Dane Berović, postoji zapis kako je pripadala naprednom omladinskom pokretu te da je aktivno djelovala na okupljanju omladine. Navodi se čak i da je bila sekretaricom, da je djelovala kao politički radnik na terenu, bila sudionicom Okružne konferencije Skoja za sjevernu Dalmaciju. Prema istom izvoru, sredinom 1942. godine, biva teško ranjena, završava u šibenskoj bolnici, gdje je podvrgnuta stalnim saslušanjima. Bosiljka Fulgosi je na kraju preminula u kolovozu 1942. godine.

Za Ružu Vukman, čije je ime svojevremeno nosio i jedan šibenski dječji vrtić, a još uvijek ime nosi i šibenska ulica, Šoljan kaže da je bila kurir(kinja, op.a.) koja je izvršila bezbroj teških i povjerljivih zadataka te da je u travnju 1942. u borbi s Talijanima blizu sela Ivoševaca bila ranjena, nakon čega je počinila samoubojstvo. Zbornik navodi manje-više iste podatke, uz sljedeći navod: “Rukovodilac je skojevske organizacije na šibenskoj gimnaziji. U travnju 1942. godine odlazi u Bukovicu, gdje djeluje kao partijsko-politički radnik. Istodobno je borac bataljuna “Bude Borjan” s kojim sudjeluje u operacijama protiv neprijatelja. U jednoj akciji kod Ivoševaca biva ranjena i da ne bi pala u ruke neprijatelja oduzima sebi život, 28. srpnja 1942. godine”, (342. str).

Jelka Bučić, pak, rođena je Hvaranka kojoj je ondje posvećena i ulica, ali je ostala upamćena po svom djelovanju u AFŽ Primošten. Od prvih dana okupacije, stoji u zborniku objavljenom povodom 34. godišnjice oslobođenja Šibenika i šibenske komune, nastavlja revolucionarnu djelatnost u Šibeniku te 1942. godini prelazi u ilegalnost. Nakon toga se prebacila na primoštensko i rogozničko područje, gdje nastavlja djelovati kao društveno-politički angažirana osoba te 1943. godine biva mučena i ubijena. Što se tiče Anke Belamarić, poznato je da bila bolničarka u Sjeverno-dalmatinskom odredu i referent saniteta u III. bataljunu II. dalmatinske proleterske brigade te da je poginula u V. ofenzivi na Barama.

Iako se, nažalost, radilo o ratnim okolnostima, sudjelovanje žena u borbama imalo je visoko emancipatornu ulogu jer su se domaćice, učenice, pa i težakinje, kako ih se u nekim izvorima naziva, ravnopravno djelovale u ovom narodnooslobodilačkom procesu. Bez obzira na političku, ekonomsku ili obrazovnu strukturu (koja je u to vrijeme iz niza razloga, dakako, ionako bila ograničena), ženama je po prvi puta omogućena prilika da u tolikom broju pokažu što znaju i mogu.

Velik dio njih je za zasluge i nagrađen. Tako su Šibenčanke, Prvićanke i Zlarinke odlikovane medaljama za hrabrost – Frana Zaninović, bolničarka u II. dalmatinskoj protetskoj brigadi, odlikovana je Ordenom i Medaljom za hrabrost. Spominje se Mira Kužina, rođena 1924. u Šibeniku, koja se istaknula u borbama za Obrovac nakon čega je također odlikovana Medaljom za hrabrost. Dragica Štumfol, rođena 1921. u Šibeniku, pak, imala je čin potporučnika(ce, op.a.). I tako redom, osobitih žena je u ovom odvjetku šibenske povijesti bilo je zaista mnogo, što se po u javnom prostoru dodijeljenim im priznanjima ili kolektivnom pamćenju i ne bi baš reklo.

Bilten, glasilo Narodnog fronta Šibenik – Drniš, pak, donosi i vijesti iz 1947. godine o izboru Ankice (Šarić) Paškvalin za Gradski narodni odbor, i to na masovnom sastanku gdje ju je “(…) narod Šibenika birao zato, jer je ona svojim dosadašnjim radom pokazala da zaslužuje dato joj povjerenje”. U Biltenu iz svibnja 1947. godine kao važna ličnost spominje i Mila Karađole, koja među prvim ženama aktivno pomaže Narodnooslobodilački pokret. Ne samo da ona tada pomaže, ističu autori, već postepeno uzima i rukovodeću ulogu te radi na što većem i masovnijem okupljanju žena uz Narodnooslobodilački Front. Nedugo nakon što se njen rad pokušalo sabotirati, odlazi na teren i djeluje kao član Okružnoga odbora AFŽ-a na šibenskom okrugu. Dalje nastavlja, piše Bilten, raditi na učvršćivanju vlasti za koju je ona kao i ostale žene dala svoj udio. Također se, pri opisu njena djelovanja, ističe i da podiže duh borbe među ženama, a pored toga radi i na podizanju političke svijesti tumačeći ženama ulogu, koju one trebaju da odigraju u Narodnooslobodilačkoj borbi. Jedna od najljepših rečenica u tom izdanju posvećena jednoj ženi govori kako je Mila Karađole svojim radom pokazala da je žena ravnopravna muškarcu i da ima jednaku sposobnost odlučivanja kad je u pitanju interes naroda.

U tom je kontekstu zanimljiva i crtica koju je lokalni portal ŠibenikIN sredinom 2016. godine objavio u tekstu naslovljenom “Od 338 ulica u Šibeniku, samo ih deset nosi imena žena“. Ondje navode sljedeće ulice: Ulica Ruže Vukman, Bosiljke Fulgosi, Kraljice Jelene, Katarine Zrinski i Klare Žižić, uz napomenu da se žene spominju u imenima Ulica Milice i Turka i Ane i Marka Vidovića, a još su i tri nazvane po sveticama Kati, Luci i Ani. Od nešto manje od 300 u Jugoslaviji proglašenih narodnih heroja, samo je 18 žena, od čega je njih 14 život izgubilo u borbi – tim više iznenađuje nesklad broja žena koje se u ovdje korištenim publikacijama spominje a za koje, pretpostavit ćemo, većina nas nije nikada čula. Na kraju, fokus je i u ovom tekstu i to iz tek prostornog ograničenja, stavljen na nekolicinu žena iz Šibenika. Tisuće drugih imena suborkinja iz grada i njegove okolice, dapače šireg područja Dalmacije nije obuhvaćeno, ali se barem dio sjećanja nastojalo osvježiti te ga sačuvati od zaborava.

Preuzeto sa portala: Libela.org