Invisible Zagreb (Nevidljivi Zagreb) prva je (anti)tura Zagrebom koju vode bivši i sadašnji beskućnici. Tura je edukacijskog, a ne turističkog karakatera, beskućnici sami biraju kako će predstaviti sebe i Zagreb, a prihodi idu i za poboljšanje životnih uvjeta beskućnika. “Ljudi kad vide parkove obično razmišljaju o odmoru, opuštanju, zelenilu, javnom dobru. Ali za beskućnika, koji je iz parka protjeran kad zaspe na klupi, parkovi su zabranjena zona”, priča voditelj ture Mile Mrvalj, pokazujući rukom prostrani Tomislavac, voljeno okupljalište brojnih građana.

Piše: Ivana Perić, H-alter

Posljednjih godina sve se više razvija tzv. pro-poor turizam, koji se predstavlja kao turizam u korist siromašnih, iako bi primjereniji naziv vjerojatno bio turizam korištenja siromašnih, o čemu smo već pisale na H-Alteru.

Predstavljen kao koncept kojim turizam ide u korist najsiromašnijih ljudi u zemljama u razvoju, potaknuo je na razvoj slum turizma i organiziranje tura koje uključuju posjećivanje sirotinjskih naselja, često etiketiranih i kao “opasna”, “nedostupna”, “ekstremna”, “uzbudljiva” područja. Problem je što vrlo često takve inicijative ne dolaze iz samih zajednica, kao ni što profit ostvarena takvim inicijativama ne ide natrag u same zajednice.Cilj je s vremenom uključiti više beskućnika kao voditelje ovih šetnji,a kroz razmjenu iskustava s inozemnim posjetiteljima dobiti i komparaciju situacije s drugim zemljama, kao i osvijestiti lokalno stanovništvo za problem beskućnika

U pro-poor turizmu diljem svijeta značajno izostaju lokalne inicijative koje bi poticale suradnje, solidarnost i interakciju unutar samih lokalnih sredina, a prevladavaju turistički operatori koji dovode strance u kratku i površnu, “egzotičnu” šetnju. Takvim se turama pitanje siromaštva fetišizira, a ne povezuje sa širim nacionalnim i globalnim pitanjima nejednakosti, na koje svi utječemo i kojima pridonosimo, bilo izravno ili posredno.

Invisible Zagreb, projekt koji su zajedno pokrenuli agencija za društveno odgovorrne projekte Brodoto i humanitarna udruga Fajter, drugačiji je primjer. Sve se, kako nam kažu, rodilo iz ljubavi i međusobnog poštovanja. Radi se o prvoj turi Zagrebom koju vode bivši i sadašnji beskućnici.

Tura je edukacijskog, a ne turističkog karakatera, beskućnici sami biraju kako će predstaviti sebe i Zagreb, a značajan dio prihoda, van onoga što je potrebno za održavanje i promociju projekta, ide upravo za poboljšanje životnih uvjeta beskućnika. Donacije na kraju ture su proizvoljne – svatko daje koliko može/želi, a Inivisible Zagreb podjednako je orijentiran prema lokalcima i prema gostima iz inozemstva.

“Prvotni plan bile su edukacije u našim prostorijama, no shvatili smo da bi autentične lokacije ostavile puno dublji trag na građane pa smo edukaciju odlučili preseliti na otvoreno. Ovo je zapravo anti-tura jer idemo po lokacijama koje su građanima već poznate, ali im pokazujemo njihovo naličje”, ističu iz agencije Brodoto. Edukacijske anti-ture dio su šireg projekta Invisible Zagreb kroz koji se nastoji pomoći beskućnicima u stvaranju kompetencija za tržište rada i postupnoj resocijalizaciji

Do sad su održane dvije šetnje, na kojima je bilo podjednako stranaca i lokalaca, a reakcije su, iako se još uhodavaju, uvelike pozitivne. “Jedna ekipa iz Poljske rekla nam je kako će sada drugačije gledati na beskućnike u svome gradu”, komentira Suzana, prevoditeljica na engleski. Posebno su zahvalni bili upravo Zagrepčani i Zagrepčanke, koji svoj grad dožive u posve drugačijem svjetlu.Vodi nas potom na glavni kolodvor, do čuvenog aparata za kavu, kraj kojeg bi se u zimskim mjesecima grijao, popio kavu i prosjedio, pa nakon toga, ako su zime bile posebno hladne, napravio još krug po gradu noćnim tramvajem, da se ugrije

Grad u kojem svi živimo svi građani navigiraju na drugačiji način, mjesta prihvaćanja i slobode za jedne za druge su mjesta isključivosti i zabrane, najobičniji predmeti koje neki ne zamjećuju za druge su čisto blago, neizostavni dio memorije grada. Na mjestima koja su nekima usputna, drugi uvijek zastaju.

Čitavo to vrijeme, prolazimo jedni kraj drugih, sa sobom nosimo naše male paralelne stvarnosti, a s njima I naše male paralelne gradove. Upravo je zato posebno bitno moći ukrstiti puteve, izmiješati svjetove, doživjeti grad u raznolikosti proživljenog svih nas.

Četvrtak je navečer, nalazimo se kod kipa kralja Tomislava. Tek nekoliko ljudi čeka pred kipom, prošli tjedan bilo je puno više posjetitelja – petak i subota očigledno su popularniji dani za ovakve aktivnosti. Pridružujem se turi koju vodi Mile Mrvalj, bivši beskućnik i osnivač udruge Fajter. Mile je tri i pol godine bio beskućnik, kada je u Zagreb stigao iz rodnog Sarajeva. Završio je školu za primijenjenu umjetnost, a u Sarajevu je vodio likovnu galeriju, koja je s vremenom nagomilala dugove. “Nadao sam se da ce u nekom trenutku biti bolje, da ću napokon biti u plusu, ali to se nije dogodilo”, kaže.”Za većinu građana kanta za smeće je usputno mjesto, ali za mene je bila izvor života i trauma. Skupljanje boca mi je pomoglo da preživljavam, ali čega sam se sve nagledao u tim kantama, to nije za čovjeka. Jednom sam rastvorio kesu, a u njoj je bila zgažena mačka, kojoj je virila utroba, crijeva na sve strane”, priča Mile

Ostao je bez svega i bez svega došao u Zagreb. Prvi mjeseci bili su izrazito teški. Iako je bio u gradu u kojem ga nitko nije znao, bilo mu je neugodno skupljati boce i kopati po kantama, pa je u početku to radio samo noću, kada nije bio izložen pogledima ljudi. Spavao je svugdje, po ruševinama i napuštenim zgradama.

“Ljudi kad vide parkove obično razmišljaju o odmoru, opuštanju, zelenilu, javnom dobru. Ali za beskućnika, koji je iz parka protjeran kad zaspe na klupi, parkovi su zabranjena zona”, priča Mile pokazujući rukom prostrani Tomislavac, voljeno okupljalište brojnih građana.

Vodi nas potom na glavni kolodvor, do čuvenog aparata za kavu, kraj kojeg bi se u zimskim mjesecima grijao, popio kavu i prosjedio, pa nakon toga, ako su zime bile posebno hladne, napravio još krug po gradu noćnim tramvajem, da se ugrije.

Malo dalje na kolodvoru krije se nekoliko klupica pod stablom, koje su zbog svoje uvučenosti i neizloženosti, znale poslužiti kao mjesto na kojem bi malo odspavao i odmorio. “Teško je ne upasti u depresivna stanja kada živiš kao beskućnik. I ja sam imao tih trenutaka, znao sam danima samo plakati, ništa mi se nije dalo, ništa nisam mogao. Počneš sumnjati sam u sebe, u svoje sposobnosti, u mogućnost promjene, a kako te društvo konstantno odguruje i ljudi ti ne prilaze, sumnje se povećavaju”, priča dok sjedi na klupici i prstima prelazi preko žućkastog duhana koji priprema za cigaretu.

Govori kako brojni ljudi upadnu u alkoholizam, postanu ovisnici, što im onda stvara dodatne probleme. Ali upozorava i kako alkoholizam kod tih ljudi nije uzrok beskućništva, već posljedica. “Toliko je predrasuda, ljudi beskućnike vide kao neradnike, kao one koji su zaslužili kako im je. Tako valjda sebe ograđuju, da se njima ne može desiti. Nisam ni ja vjerovao da mi se može desiti da tako živim”, objašnjava dok hodamo po kolodvoru.

Danas zbilja nitko ne može sa sigurnošću reći da se njemu/njoj nikada ne bi dogodilo da završi na ulici. Kako pokazuje novo istraživanje na “Toliko je predrasuda, ljudi beskućnike vide kao neradnike, kao one koji su zaslužili kako im je. Tako valjda sebe ograđuju, da se njima ne može desiti. Nisam ni ja vjerovao da mi se može desiti da tako živim”, objašnjava dok hodamo po kolodvorueuropskoj razini, porast cijena stanovanja rezultirao je zabrinjavajućim porastom beskućništva. U posljednjih nekoliko godina beskućništvo je poraslo za 150 posto u Njemačkoj, 145 posto u Irskoj i gotovo 100 posto u Belgiji. Izvještaj predlaže i pet koraka za razvoj integrirane strategije za iskorjenjivanje beskućništva, uključujući Housing First, model koji je u potpunosti zaživio u Finskoj, gdje se broj beskućnika između 2009. i 2016. godine značajno smanjio.

Iako ne postoje adekvatne evidencije, procjena je da se u Zagrebu nalazi oko četiri tisuće beskućnika, znatno više od kapaciteta prihvatilišta. U Zagrebu postoje dva prihvatilišta za beskućnike, ali su locirana izvan grada – što svakako ne pomaže već prisutnom osjećaju alijenacije. Ljudi žive na marginima, Milinim riječima “kao vuci samotnjaci”, i lako se izgubi svaki oblik čovječje rutine.

“Dogodi se i da kakav dobar čovjek ponudi beskućniku posao, i onda se čudi da ga ovaj preko noći ne radi kako spada. Ali, kad živite kao beskućnik godinu, dvije i više, vaš se život skroz izmijeni, vi više nemate radnih navika, higijenskih navika, vi niste socijalizirani, a to se ne može preko noći riješiti. Trebalo bi barem neko vrijeme, par mjeseci, raditi na resocijalizaciji tih ljudi”, priča Mile, prisjećajući se drugih beskućnika, s kojima je provodio vrijeme na kolodvoru i spavao po ruševinama.Poseban problem beskućnicima predstavlja odredba o “odavanju skitnji” unutar Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Kako da se ne skićeš, kada nemaš gdje?

“Kada bih dolazio na napuštena mjesta u kojima sam spavao, uvijek bi prvo deset minuta osluškivao na ulazu. Bilo me strah tko je možda došao u međuvremenu, možda me unutra čeka netko opasan, agresivan. Nikad nisi mogao znati, ljudi u svakakvim psihičkim stanjima nađu se u ovoj situaciji. Taj strah me nije skroz napustio ni danas, ne mogu skroz opustiti”, kaže.

Poseban problem beskućnicima predstavlja odredba o “odavanju skitnji” unutar Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Kako da se ne skićeš, kada nemaš gdje? A paradoks je i da ih policija kažnjava zbog neposjedovanja osobne iskaznice – koju ne mogu imati jer nemaju adresu na kojoj žive.

Dok priča, Mile drži pozornost svih nas, a pitanja se redaju – što je sve radio da preživi, kako se izvukao. Nebo se nad nama, nekako prigodno, oblači u tmurne boje, vrlo brzo kreće padati kiša. Odlazimo se skloniti u Importanne centar.

“Za većinu građana kanta za smeće je usputno mjesto, ali za mene je bila izvor života i trauma. Skupljanje boca mi je pomoglo da preživljavam, ali čega sam se sve nagledao u tim kantama, to nije za čovjeka. Jednom sam rastvorio kesu, a u njoj je bila zgažena mačka, kojoj je virila utroba, crijeva na sve strane. Tri dana nakon toga nisam mogao prići kontejnerima, a i dan danas znam sanjati taj prizor. A o mirisu da ne pričamo, taj Danas zbilja nitko ne može sa sigurnošću reći da se njemu/njoj nikada ne bi dogodilo da završi na ulici. Kako pokazuje novo istraživanje na europskoj razini, porast cijena stanovanja rezultirao je zabrinjavajućim porastom beskućništva. U posljednjih nekoliko godina beskućništvo je poraslo za 150 posto u Njemačkoj, 145 posto u Irskoj i gotovo 100 posto u Belgijismrad vam se uhvati za tijelo, a da niste ni svjesni, a onda se čudite što vas ljudi izbjegavaju”, priča Mile dok stoji pokraj jedne od kanta za smeće u Importanne centru. Privukao je i pažnju jedne od prodavačica na kiosku, koja je došla zapaliti cigaretu i osluškuje priču.

Tura uključuje više lokacija oko glavnog kolodvora i šireg centra grada. Svaka edukacija nije ista, a Mile ne poseže za skriptiranošću – dopušta si da govori iz srca i pamćenja, iako okvirni koncept uvijek postoji. Cilj je s vremenom uključiti više beskućnika kao voditelje ovih šetnji,a kroz razmjenu iskustava s inozemnim posjetiteljima dobiti i komparaciju situacije s drugim zemljama, kao i osvijestiti lokalno stanovništvo za problem beskućništva.

Ovoga puta se rastajemo na glavnom kolodvoru, s kojega smo i krenuli. Mile ističe kako ga je izvukao smisao za humor i za kraj se još malo šali na vlastiti račun, kazavši da je, evo, napokon postao poduzetnik. “Naravno, ništa ne bi bilo moguće bez pomoći plemenitih i otvorenih ljudi koji su me podržali. Nitko se ne može izvući sam”, zaključuje.

U to ime, predbilježite se za Invisible Zagreb turu, podržite emancipatorski i dostojanstven pristup beskućnicima i ponesite u očima još jedan trajni filter za promatranje ovog grada koji svi dijelimo.