Film ‘Veće od traume’ Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, koji u utorak, 5. travnja, ima svjetsku premijeru na ZagrebDoxu, unatoč teškoj temi, silovanju u Domovinskom ratu, daje nadu svim onim ženama koje tu traumu i dalje drže u sebi, da ju mogu prevladati.

Autorice su tijekom tri godine pratile žene u procesu njihova osnaživanja, gotovo 30 godina nakon što im je u ratu oduzeto dostojanstvo i ponos, a umjesto da se počinitelji, često ljudi koji su im bili susjedi ili kolege, procesuiraju, nametnut im je osjećaj srama.

Kroz program “Ja sam mnogo više od moje traume”, putem sistemsko-integrativnih suportivnih metoda polako se vraćaju sebi, onome što su bile prije traume s kojom su tako dugo živjele i s njome se identificirale.

Redateljica kaže da su nakon rata možda imale pomoć psihijatra, ali ne i sveobuhvatan program poput ovog koji bi se koncentrirao baš na njih. U još jednom pokušaju da se iscijele pristale su na nekonvencionalni program iako nisu znale što ih čeka.

“One su za nas pravi heroji, jer nije uopće lako mijenjati sebe ni na koji način, pogotovo s tako dubokom i stravičnom traumom , ali i podijeliti s drugima. Željele su pokazati i drugim ženama kako su dobro prošle u tom programu”, rekla je Pribačić za Hinu.

Pribačić naglašava kako ovo nije film svjedočanstava ili njihova priča o samom događaju, već ima iscijeljivački moment i donosi izlazak iz traume.

Upravo je rad na sebi, onom ‘zdravom’ dijelu koji je jači od bilo koje traume, ono što su autorice htjele istaknuti u filmu, kao i pokazati rat iz ženske perspektive o kojoj se premalo govori, dodala je.

Mirta Puhlovski kaže da proces za te žene još nije gotov, počeo je tim programom kada su, u trenutku kada nisu više imale kuda, odlučile napraviti nešto za sebe.

“Teške su priče i teška je tema, teška je trauma sama po sebi za koga god da ju prolazi, ovo jedna od najtežih, ali način na koji to film prikazuje, ne ostavlja težinu nakon gledanja”, istaknula je.

Objasnila je da je ono što su žene prolazile tijekom rada na sebi često bilo razigrano i ugodno, za njih bio prvi korak koji im je promijenio život, a nekoliko ih se nakon toga i udalo što pokazuje da je došlo do promjene.

Puhlovski smatra kako je u filmu, ali i općenito, trauma prilika za okretanje prema samima sebi, protagonistice su bile tu za sebe i sa sobom, dok su autorice to samo zabilježile, ništa ne tražeći.

“Mi smo u stvari bile na neki način sakrivene, kao da nas nije ni bilo, a u jednom trenu kamera je čak dobila svoje mjesto u prostoru i one su ju kroz godine prihvatile, a mi, odnosno kamera, poslije smo dobile pristup u njihov privatni život”, dodala je.

Film je sniman tri godine – dvije godine programa i još godinu dana su snimale njihov privatni život, a u montaži i na radionicama su provele još dvije godine.

Da se trud isplatio pokazuje i da film uskoro ide na prestižni festival Hot Docsu u Torontu, gdje će imati međunarodnu premijeru u sklopu programa nastalog u suradnji s organizacijom European Film Promotion.

Izvor: Hina