Zašto seksualni skandal u HUP-u nije pokrenuo hrvatski #metoo pokret? Razgovarale smo s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova.

Piše:  Tina Bačić, Telegram

Vijest o tome kako je Bernard Jakelić, zamjenik direktora Hrvatske udruge poslodavaca, seksualno uznemiravao zaposlenice pojavila se u medijima nekoliko puta. A onda je zbog ostalih zbivanja vezanih uz koronavirus i potres u državi i svijetu – nestala. No, travanj je mjesec podizanja svijesti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju žena, a mi smo se odlučile vratiti na tu važnu temu.

Višnja Ljubičić je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, a nedavno je pokrenula antidiskriminacijski postupak nakon zaprimljenih pritužbi zaposlenica Hrvatske udruge poslodavaca o seksualnom uznemiravanju. Iako zbog postupka koji je trenutno u tijeku nije mogla komentirati sam slučaj u HUP-u, s njom sam razgovarala o tome kakva je situacija po pitanju seksualnog uznemiravanja u poslovnom okruženju u Hrvatskoj.

SLUČAJ HUP
Ono što se dogodilo u Hrvatskoj udruzi poslodavaca je to da se nakon pritužbi zaposlenica o seksualnom uznemiravanju (više od njih deset) ova neovisna udruga ogradila izjavom da su oni učinili sve – s Bernardom Jakelićem potpisali su sporazumni otkaz. Veliki upitnik zašto glavni direktor, Davor Majetić, te predsjednica HUP-a, Gordana Deranja, godinama nisu radili ništa, ostao je stajati u zraku. Stigao je koronavirus, Zagreb je zatresao potres i život je krenuo dalje. HUP se na aktualnu temu nije oglasio o skandalu na svojoj službenoj stranici, kao nijedan član HUP-a.

Čemu takav neutralni stav? Da smo vani, HUP bi seksualno uznemiravanje itekako koštalo ugleda, a prvenstveno bi reagirao sam vrh, i to ne sporazumnim raskidom. Vjerojatno bi uslijedila i javna isprika, a udrugu bi koštala i daljnja podrška njezinih članova.

Utvrđeno je da su tijekom zadnjih pet godina žene u 100 posto slučajeva bile žrtve spolnog uznemiravanja

“Tijekom zadnjih nekoliko godina imamo trend značajnog porasta broja osoba koje se pritužuju na spolno uznemiravanje, uglavnom u području rada i zapošljavanja. Prema službenim podacima MUP-a porast kaznenih djela spolnog uznemiravanja u odnosu na 2017. godinu iznosi preko 55 posto.”, za početak me informira Višnja.

Višnja Ljubičić uglavnom zaprima pritužbe koje se odnose na spolno uznemiravanje iz sfere prekršajnog zakonodavstva, odnosno zbog kršenja članka 8. Zakona o ravnopravnosti spolova. “Od ukupnog broja pritužbi na spolnu diskriminaciju iz područja rada i zapošljavanja, između 30 i 50 posto pritužbi odnosi se na uznemiravanje i spolno uznemiravanje. I konačno, sukladno zaprimljenim pritužbama, utvrđeno je da su tijekom zadnjih pet godina žene u 100 posto slučajeva bile žrtve spolnog uznemiravanja.”

SEKSUALNO UZNEMIRAVANJE JE HRVATSKI TABU
“Istovremeno raste i brojka anonimnih ili posredničkih pritužbi”, nastavlja Višnja. “Drugim riječima, sve više žrtava spolnog uznemiravanja ili traže da im se zaštiti identitet prilikom postupanja ili pritužbe u njihovo ime podnosi njihova bliža rodbina, ali i u sve većem broju kolege i kolegice s posla, odnosno prijatelji i prijateljice.”

I upravo ovdje dolazimo do problema. Činjenica da raste broj anonimnih pritužbi ukazuje na to da zakonodavni okvir, učinkovitost zaštite žrtava i mehanizmi sankcioniranja u praksi očito ne funkcioniraju kako bi trebali. A očito ne funkcionira ni moralna odgovornost ostalih zaposlenika i suradnika. Jer, kao što je spomenuto i na početku, gospodin Jakelić ‘odšetao’ je sa sporazumnim raskidom rada, a glavni direktor i predsjednica HUP-a rekli su da je to sve što su oni mogli učiniti. Je li ih itko od članova išta o tome upitao? Je li se smanjio broj članova na HUP-ovoj stranici ili se neka tvrtka javno izjasnila o slučaju? Nije poznato. Sve je sada ostalo na antidiskriminacijskom postupku koji je u tijeku.

Ovakva situacija i je ono što djeluje demotivirajuće na žrtve, koje najčešće ne prijavljuju uznemiravanja jer se boje da će biti osuđene od okoline, da će izgubiti posao, da im se neće vjerovati. No, kada bi se, uz naravno ključnu izmjenu zakonodavstva, i društvo dodatno aktiviralo, možda bi upravo ono zlostavljanim ženama dalo krila. Ne krila, osnovno pravo zauzimanja za sebe. Sjetite se samo bilo kojeg seksualnog slučaja u nekoj svjetskoj tvrtci, kao primjerice onog s Philipom Greenom iz Topshopa, pa i slučaja s Harvey Weinsteinom. Javnost i njihovi suradnici su se itekako i jako rano izjasnili sa svojim stavovima.

“Žrtve u ovom slučaju najčešće završavaju na bolovanju, što značajno i direktno ugrožava poziciju žena na tržištu rada te umanjuje napore u postizanju pune ravnopravnosti među spolovima. I dalje se radi o određenoj vrsti tabua o kojem nisu sklone govoriti niti žrtve – koje primarno žele očuvati svoj posao i svoju privatnost uslijed straha za egzistenciju i straha od izlaganja prijeziru ili izrugivanju, a niti svjedoci.”

Žrtve u ovom slučaju najčešće završavaju na bolovanju, što značajno i direktno ugrožava poziciju žena na tržištu rada

No, što je uopće spolno uznemiravanje? Nažalost, većina ljudi nije ni upoznata s točnon definicijom, tako da ni same žene, možda i neka od vas koja čita ovaj tekst, nije sigurna može li poduzeti određene zakonodavne mjere kako bi se zaštitila. Naime, da bi se određeno ponašanje kvalificiralo kao spolno uznemiravanje, moraju biti ispunjena tri uvjeta, objašnjava Višnja. “Ponašanje mora biti neželjeno od strane osobe prema kojoj je usmjereno, mora biti uvjetovano spolom ili spolne prirode, mora biti takvo da vrijeđa dostojanstvo žrtve i stvara neugodno, neprijateljsko ili uvredljivo okruženje. Ukoliko se radi o kaznenom djelu mora biti ispunjen i četvrti uvjet – mora postojati odnos nadređenosti ili zavisnosti, tj. posebne ranjivosti žrtve u odnosu na počinitelja.”

Ipak dodaje da više zakona i propisa sadrži istu ili vrlo sličnu definiciju spolnog uznemiravanja, dok su razine kažnjavanja i sankcioniranja ponašanja različite. “Pravosudna praksa nije rodno osjetljiva, suci i sutkinje nisu dovoljno educirani za provođenje ovih postupaka pa se posljedično zakone uglavnom tumači ili doslovno, bez razumijevanja duha određenog normativnog rješenja, ili bez osiguranja potrebne zaštite žrtve. Tako da nije rijedak slučaj da predmeti završe u korist počinitelja.”

ZAKONODAVSTVO KOJE NE FUNKCIONIRA
Uz to, za počinjenje kaznenog djela spolnog uznemiravanja potrebno je da se radnja kojom se ostvaruju njegova obilježja ponovi. “I taj stav nije sporan”, odgovara Višnja. ”Međutim, stav i interpretacija nekih sudova je da ponavljanje ne nastupa odmah nakon što je žrtva dala do znanja da joj je ponašanje spolne prirode neželjeno, već tek nakon što se radnja prekine i ponovi pod novim okolnostima. Što je potpuno neprihvatljivo i za svaku osudu. Kao što je recimo bilo u slučaju spolnog uznemiravanja policijske službenice od strane nadređenog na jednom graničnom prijelazu RH.”

Stajalište Višnje je da kada osoba prilikom prvog pokušaja spolnog uznemiravanja kaže ‘ne’, odnosno izrazi svoje protivljenje, svaki daljnji nastavak štetne radnje treba se smatrati ponovljenim spolnim uznemiravanjem i potrebno ga je kazneno procesuirati ukoliko između žrtve i počinitelja postoji odnos nadređenosti i podređenosti. “Ponekad čak i bez obzira na odnos zavisnosti između počinitelja i žrtve. Ovakva djela trebaju se goniti po službenoj dužnosti, a ne na prijedlog žrtve”, dodaje.

Ono što se još zbiva kada žena, ili bilo koja žrtva, optuži nadređenog za seksualno uznemiravanje u Hrvatskoj je to da su žrtve te koje ili odlaze same ili su premještane na druga radna mjesta, kako ne bi dalje bile u kontaktu s počiniteljem.

Kada osoba prilikom prvog pokušaja spolnog uznemiravanja kaže ‘ne’, svaki daljnji nastavak štetne radnje treba se smatrati ponovljenim spolnim uznemiravanjem

“Žrtve primarno žele sačuvati svoj posao i svoju privatnost zbog straha za egzistenciju i straha od izlaganja prijeziru radne okoline, dok svjedoci, ukoliko ih ima, nerijetko staju na stranu poslodavca, odnosno počinitelja. Stoga žrtve najčešće trpe u nadi da će prestati samo od sebe. Patrijarhalna paradigma u našem društvu umanjuje napore k postizanju pune ravnopravnosti. To je posebno uočljivo u predmetima u kojima su muškarci na pozicijama moći optuženi za spolno uznemiravanje od strane žena koje se i dalje najčešće nalaze u podređenom položaju u odnosu na počinitelje – muškarce.”

Za sam kraj Višnja Ljubičić izdvojila je što je sve potrebno za postizanje učinkovitog suzbijanja uznemiravanja i spolnog uznemiravanja kao oblika nasilja nad ženama, a neki od koraka su – sveobuhvatna revizija zakonodavnog okvira, redovne edukacije o spolnom uznemiravanju u društvenom i privatnom sektoru, javne kampanje s ciljem edukacije i osvještavanja javnosti, uključivanje muške populacije u aktivno suzbijanje oblika diskriminacije nad ženama, te ratificiranje međunarodne Konvencije br.190 o sprječavanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada.

Dok ćemo po pitanju zaštite žena od muškaraca na poziciji moći očito trebati još pričekati, nadamo se da će se barem oni koji su imalo indirektno sudjelovali u seksualnim uznemiravanjima uspjeti probuditi ili za isto odgovarati. A i svima koji su gledali u naslove članaka o seksualnom uznemiravanju i zatim se okrenuli dalje radeći svoj posao, možda će upravo onaj s HUP-om, dozvati unutarnji osjećaj za pravdu i moralnu odgovornost.