Vanja Babić u svojem se radu Kruh od jučer, predstavljenom na izložbi u obnovljenoj zagrebačkoj Galeriji Šira, pozabavio problemom viška kruha u lokalnim pekarama.

Piše: Bojan Krištofić

Suvremeni svijet je sjecište jedva zamislivih, no sasvim mogućih ― dapače, svakodnevnih paradoksa koje smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ljudska sklonost kretanju linijom manjeg otpora je među osnovnim psihološkim pretpostavkama dugoročnog opstanka društvenog i privrednog sustava u kojem živimo. Primjeri koji potkrepljuju ovu tezu mogu se pronaći maltene na svakom koraku, a jedan od najočitijih, ali i najzanimljivijih svakako je hrana. Drugim riječima, u pitanju su dobro podmazani mehanizmi proizvodnje i distribucije živežnih namirnica koji su toliko uspješni da “razvijenim zemljama” već desetljećima pružaju prekomjerno hranidbeno izobilje nauštrb onih “u razvoju” odnosno “nerazvijenih zemalja”. Živeći u gradovima, postupno smo navikli raditi kako bismo kupovali hranu umjesto da ju proizvodimo; nadalje, kupujući namirnice na točno određenim mjestima pitamo se o njihovom porijeklu rjeđe nego što bismo trebali; i naposljetku, distribucija hrane organizirana je tako da ogromni viškovi (pre)često ne dopiru do onih kojima bi mogli biti od pomoći, a prehrambeni proizvodi više odavno ne predstavljaju samo neophodnu potrebu, već i mračne predmete želja.

Vanja Babić, novomedijski i konceptualni umjetnik mlađe generacije, u svojem se recentnom radu Kruh od jučer, predstavljenom na izložbi u obnovljenoj zagrebačkoj Galeriji Šira, pozabavio ovim pitanjima proučavajući problem viška kruha u lokalnim pekarama i pekarskim lancima. Ranija istraživanja ovog osebujnog autora zadirala su duboko u kontradiktornost globalnih ekonomskih odnosa na temelju fenomena uočenih u njegovom neposrednom mikrookruženju, kao što je bio slučaj s projektom 5% za umjetnost (2013.), koji je vrlo dovitljivo i duhovito propitivao u najmanju ruku neskladne relacije između rada u umjetnosti (i kulturi) te vremena uloženog u njega i zarađenog novca, tj. ostvarene materijalne dobiti. S Kruhom od jučer Babić se dosljedno nastavio baviti ekonomijom čovjekove svakodnevnice, posegnuvši za jednom od najizrazitijih personifikacija njegove ovisnosti o širokim tokovima kapitala ― platežnoj moći u bespoštednom lovu na hranu, koja se dan-danas skriva na policama supermarketa ili klupama na tržnicama. Kruh, najbanalnija od svih sveprisutnih namirnica, ovaj put je bio u fokusu.

Dva su polazišta novog Babićevog rada: prvo, to je motiv tzv. “groblja starog kruha”, primijećenih na smetlištima tijekom autorovog ljetovanja na Hvaru, punih odbačenih ostataka kruha koga pekari na kraju dana nisu uspjeli prodati niti podijeliti; i drugo, to je činjenica da velika vreća od otprilike 15 kg “kruha od jučer” u većini pekara košta koliko i nekoliko svježih peciva ― od 15 do 20 kuna. Kako u svom tekstu ističe Lea Vene, autorica predgovora izložbi, premda je prošle godine u Hrvatskoj uveden zakon kojim se donirana hrana oslobađa PDV-a, što bi trebalo umanjiti količinu bačene hrane, odnosno pospješiti dijeljenje zaostale, no zdravstveno ispravne, veliki pekarski lanci ostali su pri tome da “kruh od jučer” naplaćuju, pa makar budzašto. S druge strane, postoje i slučajevi poput onog Azgana Qenaja, vlasnika pekarnice Romaja na zagrebačkoj Trešnjevci, koji je prije uvođenja spomenutog zakona više puta novčano kažnjavan zbog besplatnog dijeljenja kruha. Ističući te i slične primjere, Babić upućuje publiku na apsurdno drastične razlike u cijenama kruha od danas do sutra, pri čemu pekarski proizvodi zbog promjena u načinima pripreme traju sve kraće i kraće, dok su ljudi i dan-danas sposobni zamijesiti kruh čija će svježina potrajati danima, ali su njihovi vremenski i drugi resursi ograničeni. Stoga kruh uslijed porasta konkurencije između pekarskih lanaca sve više i više postaje brendirani proizvod s nizom slojeva dodatnih, fiktivnih vrijednosti, a sve manje temeljna namirnica koja (i) klasno deprivilegiranima jamči preživljavanje.

Služeći se medijima fotografije i interakcijske instalacije, Babić je u postavu konstruirao situaciju koja je posjetitelje istodobno suočavala sa svim opisanim aspektima odabranog problema, potičući ih da s njim uspostave jasan odnos. Tri serije fotografija redom su prikazivale spomenuta hvarska groblja kruha, zatim ruke koje drže najlonske vrećice s različitim oblicima kruha, a pripadaju ljudima na koje je autor slučajno nailazio na gradskim ulicama te dvije velike vreće s “kruhom od jučer”, kartonske i najlonske, prozirne i neprozirne. Jukstapozicija ovih motiva prirodno je individualizirala autorovu priču za svakog posjetitelja, a poslije vlastite kontekstualizacije problema oni su mogli pristupiti samostalnoj izradi prezli od ostataka starog kruha te ih na odlasku ponijeti kući, sve dok ih nije ponestalo. Poput dosadašnjeg Babićevog rada, socijalni angažman Kruha od jučer ne izvire iz prvoloptaškog parolaštva, nego se suptilno konkretizira tkanjem finih veza između mikro i makro perspektiva teme o kojoj umjetnik pripovijeda te se na koncu materijalizira u jednostavnoj, no efektnoj društvenoj akciji. Njena majušna, ali nezanemariva korist je skroman prilog tendencijama koje umjetnik svojom izložbom artikulira i podržava, dok njegovo opravdano uvjerenje u ispravnost vlastite “uradi sam” metode kod publike također doprinosi dojmu o uvjerljivosti i svrsihodnosti rada.

Obnova i ponovno otvaranje Galerije Šira u Preradovićevoj 13, gdje je netom završena izložba Vanje Babića bila četvrta po rasporedu počevši od 6. lipnja 2016., predstavlja dobrodošlu novost na mapi zagrebačke scene likovnih umjetnosti, tim više što je riječ o prvom izložbenom prostoru pod ingerencijom Akademije, ne računajući Ljevaonicu umjetnina u Ilici kojoj izlaganje nije izvorna, niti primarna namjena. Zahvaljujući povoljnim okolnostima, nakon 15 godina zapuštenosti i neispunjenosti nastavljaju se galerijske aktivnosti nekadašnje Radionice okvira za slike Šira (ili Schira), početkom 1960-ih poznate i kao Studio G zbog prisutnosti članova grupe Gorgona, koji su prostor unajmljivali za izlaganje i zajednički rad. Radionica je kasnije također funkcionirala i kao galerija (osim “Gorgonaša” ― Ivana Kožarića, Julija Knifera, Marijana Jevšovara, Đure Sedera i njihovih gostiju, tamo su izlagali i Kosta Angeli Radovani, Ivo Dulčić, Edo Murtić, Zlatan Vrkljan i drugi poznati umjetnici), što je potrajalo sve dok njezin vlasnik nije otišao u mirovinu 2002. godine. Otad prostor propada sve donedavno, kad otvara svoja vrata prije svih studentima, koji su tako napokon dobili prijeko potrebno i adekvatno mjesto za izlaganje. Umjesto kolača, na otvorenjima bi se komotno mogao dijeliti zaboravljeni, no svejedno svježi kruh i peciva od jučer.

Preuzeto sa portala: Kulturpunkt