Pojam naivne umjetnosti većina će ljudi automatski povezati sa slikarstvom na staklu i onim najpoznatijim imenima poput Ivana Generalića, Ivana Lackovića, Ivana Večenaja ili pak apstrahiranih pastelnih platna Ivana Rabuzina.
Zagrebemo li malo dublje u poznavanje naive, vjerojatno ćemo se prisjetiti da se radi o samoukim, odnosno (uglavnom) neškolovanim autorima (ili barem bez službene likovne naobrazbe) koji tematiziraju svakodnevicu sela što i ne čudi jer se, barem ona najpoznatija, naiva i formirala u podneblju ruralnog područja – u Hlebinama, malom selu nedaleko Koprivnice. Započevši pritajeno 1930-ih godina, tijekom 1950-ih i 1960-ih se razvijala, rasla i stasala, da bi u 1970-ima i 1980-im godinama dosegla vrhunac u stvaralačkom, inventivnom, tržišnom smislu.
Do potonjih desetljeća život i rad žena na selu je tih i „neprimjetan“ očima prevladavajućeg patrijarhata. Iako žene drže „tri ugla kuće“ brinući se istovremeno o obitelji, kućanstvu, domaćinstvu, poljoprivredi i gospodarstvu, njihov rad se „podrazumijeva“, često uzima zdravo za gotovo i time ne valorizira. O sudjelovanju na umjetničkoj sceni se ne razmišlja, a još manje govori.
“Razlog zašto ima tako malo velikih žena umjetnica u povijesti umjetnosti, nije u tome što žene imaju manje talenta, niti u tome što su namjerno zapostavljane u povijesti umjetnosti,” piše Ljiljana Kolešnik. “Razlog leži u tome što su im kroz povijest davane drugačije uloge, te u nekim razdobljima nije poticano njihovo profesionalno likovno obrazovanje niti bavljenje umjetnošću.”
Pa ipak, nekolicina, a kasnije i zamjetan kružok žena, ohrabrit će se i krenuti u svijet umjetničkog izražavanja i oblikovanja kako bi u prvom redu sebi olakšale, sebe izrazile, a onda i drugima pokazale za kakve su pothvate sposobne.
Upravo u to vrijeme (1970-ih i 1980-ih) u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama održavao se ciklus izložbi Žene koji je omogućio godišnje “stvaralačko sučeljavanje i kritičko razmatranje onog što žene ostvaruju u naivnoj umjetnosti,”[i] odnosno pridonio da se čuje (i vidi) i njihov glas. Kako je naiva tijekom 1990-ih zapala u devalvaciju, kič i hiperprodukciju, tako je i njihov glas utihnuo. Sad, kad smo već pošteno zagazili u novo, 21. stoljeće vrijeme je da tu nepravdu barem malo ispravimo. Stoga će u ovom tekstu biti predstavljena tek šačica onih žena koje u naivi treba izdvojiti, istaknuti i barem im nakratko dati mogućnost da sjaje pod svjetlima reflektora.
Portreti žena umjetnica dostupni su ovdje
