Nakon vikenda u znaku Majčina dana, slijedi vikend Hoda za život, koji se održava sutra u Zagrebu i Splitu. Njime se, kažu: “brani pravo na život svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti i pruža podršku svakoj trudnici”. U jeku napada na reproduktivna prava žena i naricanja o rodnoj ideologiji, žene diljem Hrvatske, a pogotovo u manjim sredinama, nečujno tonu u moru problema. Van Zagreba, gdje je ženska borba najartikuliranija, feminističko artikuliranje i organiziranje mnogo je teže. Donosimo priče žena iz (okolice) Zadra i Splita. Pričajmo o pravim problemima!

Dok će za vikend dežurni dušobrižnici hodati ulicama Zagreba i Splita pozivajući žene na red, potaknuti video porukama brojnih živoljubivih muškaraca, poput Nine Raspudića i Marijana Bana, tisuće žena će se u još jednom “običnom” danu suočavati s još jednim od tisuću problema koje za njih rađa sljubljeni kapitalističko-patrijarhalni sustav.Botić smatra kako žene jesu solidarne, ali im treba pružiti priliku za edukaciju o vlastitim pravima i posljedično – borbu za ta prava. U Zadru još uvijek nedostaju sustavni, stabilni i kontinuirani napori za takvo nešto

Nasreću, posljednjih godina jača i feministički otpor, ali sredina iz koje kreću gotovo sve inicijative za ženska prava je Zagreb, gdje je ženska borba najartikuliranija, najaktivnija i najglasnija. Zbog takve ograničenosti organiziranja, komuniciranja i istraživanja, teško je dobiti vjerodostojan i reprezentativan uvid u raznoliku problematiku s kojom se susreću žene diljem Hrvatske. Iako je trenutni fokus gotovo svih feminističkih inicijativa na reproduktivnim pravima žena (kao odgovor na desničarski napad na ta prava), stječe se dojam kako se o ženskim pravima govori isključivo još i kroz prizmu rada, dok ostali specifični problemi prolaze nezapaženo.

Potaknute i ostalim pitanjima – pitanjem posjedovanja imovine, obiteljskog nasilja, ekonomske zlouporabe umirovljenica i starijih osoba, slabijeg pristupa obrazovanju, beskućništva, primoravanja na ranu udaju i trudnoću, limitiranosti kretanja javnim prostorom u ruralnim sredinama – razgovarale smo sa ženama različite dobi, profesija i društvenog statusa, iz (okolice) Zadra i Splita.

Kako bi se u budućnosti bolje koordinirao feministički pokret u Hrvatskoj, od presudne je važnosti poslušati što žene iz sredina van Zagreba vide kao glavne probleme, koliko su osviještene i kako je i koliko artikulirana njihova pozicija u društvu u kojem žive. Važno je ne djelovati na pretpostavkama, i uvažiti mogućnost specifičnosti položaja koja proizlazi iz bivanja u određenoj sredini, u određenom trenutku. Naravno da ovo “istraživanje” nije reprezentativno za sve žene, niti može dubinski obuhvatiti čitavu paletu opresije, ali može poslužiti kao mali uvid i prvi korak – poticaj za daljnje istraživanje i feminističko organiziranje.

Radnice – od potplaćenog do neplaćenog rada i natrag

Razmišljajući o ovoj temi, putujući u busu iz Zagreba za Zadar, u glavi su mi se vrtjele slike od prije čitavog desetljeća, kada sam svaki dan nakon škole u večernjem busu iz Zadra za selo sretala radnice iz legendarne, a sada pokojne zadarske Tvornice ribljih konzervi Adria. Neke od njih sam dobro znala, živjele su u mom selu, brojne su svojim teškim radom uzdržavale čitave obitelji, a u slobodno vrijeme radile u polju i brinule se za djecu, muževe, svekrve i životinje u štalama. U busu su uvijek pričale kako su im noge teške, a miris ribe nepovratno im se uvukao u kožu.

Adria je prije dvije godine otišla u stečaj, a radnice na Zavod za zapošljavanje. Na drugoj dražbi za imovinu tvornice, koja je održana u veljači O teškom položaju starijih žena na tržištu rada govori i izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za 2016. godinu u kojem se ističe kako je manje od jedne trećine radno sposobnih žena, starijih od 54 godine na tržištu radaove godine, za kupnju nije bilo zainteresiranih. Valja spomenuti kako od 1995. godine u Zadru nije otvoren nijedan industrijski proizvodni pogon, ugasili su se brojni, a na njihovim mjestima danas niču uglavnom poslovno-stambeni objekti, trgovački centri i skladišta. U onom istom busu desetljeće kasnije uglavnom se voze potplaćene radnice koje rade na blagajnama trgovačkih centara, i dalje razapete između loše plaćenog posla i neplaćenog i necijenjenog kućanskog rada. Razlika je jedna – one su uglavnom mlađe (mnoge i visokoobrazovane), a starijim radnicama, onima koje su silne godine ostavile u tvornicama, sve je teže pronaći posao.

Cjelokupan tekst dostupan je ovdje.