Sve agresivniji prodor različitih vjerskih i paravjerskih inicijativa kojim se žele nametnuti specifična dogmatska vjerovanja kao model života po kojem bi se trebali ravnati svi građani Hrvatske, opasno nas udaljava od sekularnog društva zagarantiranog Ustavom te nas približava retrogradnim tendencijama specifičnim za još neka istočnoeuropska postsocijalistička društva, poput poljskog.

Time stečena ženska ljudska prava, posebice ona reproduktivna, postaju ozbiljno ugrožena, no oni koji su mislili da srčanog otpora na svim razinama, od ulice do Sabora, neće biti, opasno su se prevarili, uvjeravaju nas naše sugovornice koje smo pozvali na razgovor o ovoj temi, potaknuti najnovijom akcijom katoličke inicijative “40 dana za život”, piše Siniša Jović za Slobodnu Dalmaciju.

Budući da su se vjerski aktivisti spomenute inicijative na stranicama “Spektra” nedavno predstavili kao veliki zagovornici ženskih prava pa čak i najveći feministi jer se bore za pravo na majčinstvo, za početak smo upitali Mirjanu Kučer, koordinatoricu feminističke udruge “Domine”, mogu li se ženska prava zaista gledati tako redukcionistički.

– Naravno da ne mogu. Riječ je o čistoj zloupotrebi pojma feminizam. Apsolutno je neprihvatljivo u 21. stoljeću ženu isključivo doživljavati kroz ulogu majke jer smo odavno dokazale da je naša reproduktivna uloga samo jedan mali dio ženskog identiteta određen našim spolom, ali smisao naših života nipošto se ne može svesti na nastavljanje vrste – kazala nam je Mirjana.

Nas je zanimalo što je po njima problematično u djelovanju ove inicijative, za koju bi netko mogao reći da okuplja ljude koji samo mirno stoje i mole pred bolnicama za još nerođenu djecu.

– Ja bih radije postavila neka druga pitanja, primjerice: Zašto osobe koje mole za zigote ispred bolnica ne mole za penzionere koji kopaju po kontejnerima? Zašto ne mole za djecu koja su svakodnevno izložena mobingu po osnovnim školama? Zašto ne mole za izbjeglice? Za djecu bez roditelja? Zašto ne organiziraju javne molitve za samohrane majke i njihovu djecu ili za očeve koji ne plaćaju alimentaciju? Odnosno, ako već imaju potrebu da se mole, zašto se ne mole na popularnim okupljalištima mladih Splićana u noćnim satima prije nego spermiji napuste stanicu pa da tako utječu na potentnost i erekciju muškaraca? – zapitala se Tatjana Radmilo, prevoditeljica i stalna sudska tumačica za engleski i ruski jezik.

Nametanje grižnje savjesti

Mlada splitska sociologinja Tea Bubić drži kako nema ničeg spornog u činjenici da se ljudi mole, međutim, sporno je što molitvena bdjenja organiziraju na javnim mjestima.

– To je vršenje psihičkog pritiska na žene, a da se pri tome uopće ne vodi računa o njihovim motivima. Time se, naravno, ignorira i samo pravo žena da samostalno odlučuju o svojim tijelima i životima – kazala je Tea.

Za gradsku vijećnicu i predsjednicu Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Splita, Slavicu Bartulović Barač, problem leži u činjenici što se ovom inicijativom nastoji nametnuti grižnja savjesti ženi te se proizvodi dodatna trauma kod pacijentica koje su se već odlučile za medicinski zahvat.

– Nitko, ali baš nitko, ne bi trebao sebi davati za pravo da bilo kakvim tipom akcije utječe na ženinu odluku. Ne smatram se pozvanom sugerirati bilo kojoj osobi što bi ona trebala napraviti jer držim da svaka žena za sebe može donijeti tu odluku ili, pak, u dogovoru sa svojim partnerom. Međutim, koju god odluku da donese, sustav joj mora omogućiti podršku i pomoć u njezinu provođenju, posebice ako se radi o maloljetnim trudnicama, a ne je ometati pri tome – zaključila je Slavica.

– Ali kako možemo očekivati da sustav pruži podršku ženama dok u najvažnijim tijelima odlučivanja sjedi više od 80 posto muškaraca?! Iz tog razloga su nam potrebne ženske kvote jer da u Saboru sjedi 52 posto žena možda bi se neka prije sjetila uputiti u zakonsku proceduru, primjerice, zakon po kojem bi i muškarci bili obavezni ići na porodiljni dopust, kao što je slučaj u pojedinim skandinavskim zemljama. U tom slučaju, ne bi se ženama prilikom zapošljavanja više postavljalo pitanje: “Planirate li imati djecu?” Tada bi poslodavcu bilo svejedno zapošljava li muškarca ili ženu budući da oba roditelja moraju na porodiljni u istom trajanju – kazala je Tatjana.

Mašenjka Bačić, slobodna istraživačka novinarka, u čijem fokusu interesa često leže ljudska prava, napomenula je, pak, da se nerijetko na spomenutim molitvenim bdjenjima pred bolnicama okuplja i više od 20 ljudi što bi po zakonu trebalo prijaviti kao prosvjed, a to nije slučaj. Unatoč takvoj neregularnosti, nema reakcije ni policije, ni nadležnih osoba iz bolnica.

– Mjesto okupljanja je vrlo intencionalno odabrano da bi se pod krinkom molitve uznemiravale pacijentice. A osim uznemiravanja tamo ima i elemenata fizičkog nasrtaja i nagovaranja, kao, moguće, i curenja povjerljivih informacija iz samih bolnica čime se krše prava pacijenata – kazala je Mašenjka, dodavši kako je nedavno u Zagrebu prisustvovala tribini na kojoj je jedan liječnik ginekolog podijelio svoje iskustvo. Njegovu pacijenticu, koja se inače dolazila liječiti od neplodnosti, pred bolnicom su okružile “moliteljice” te su je počele ispitivati o razlozima njezina odlaska liječniku zbog čega je pacijentica briznula u plač.

A što ćemo sa ZAMP-om?

– Budući da pred bolnicama pjevaju duhovne pjesme zanima me prijavljuju li svoja okupljanja ZAMP-u – kroz šalu je dometnula Mirjana koja drži da bi se zakonom trebala zabraniti ovakva okupljanja pred svim javnim školama i bolnicama kao što je to, na primjer, slučaj u Austriji.

– To što netko možda nije svjestan činjenice da grubo uznemirava druge građane ne negira suštinu stvari – napomenula je ona.

Kao alternativu pobačaju, vjerski aktivisti, često navode mogućnost posvajanja. No, je li baš uvijek moguće riješiti problem na taj način, pitali smo naše sugovornice.

– Podaci iz 2014. godine kažu da je na razini Hrvatske usvojeno 100 djece, a bila su izvedena 2994 legalna pobačaja. Ako zamislimo da se te godine rodilo 2994 neželjene djece, stvarno me zanima tko bi ih sve usvojio, posebice dok živimo u zemlji u kojoj mnogi ljudi doslovce nemaju što jesti, te uz postojeći zakonodavni okvir koji na sve moguće načine otežava posvajanje – kazala je Tatjana.

Učenica Prve jezične gimnazije iz Splita, 18-godišnja Maja Osmančević, u ovom pitanju vidi posebnu ironiju zbilje.

– Kad krenu u proces posvajanja, buduće roditelje se provjerava do najsitnijeg detalja, a u slučaju neželjene trudnoće, makar bila i maloljetnička, kreće se od pretpostavke da je sama činjenica što je žena trudna dovoljna kako bi se definirala njezina sposobnost majčinstva, što je, naravno, čisti apsurd – upozorila je ona.

Prema Mašenjkinu mišljenju, potpuno je pogrešno postavljati bilo kakvu vezu između ove dvije stvari jer žena jednostavno ima pred sobom tri ravnopravne mogućnosti – roditi, dati na posvajanje ili pobaciti – i tako treba ostati.

– Riječ je o kompleksnoj odluci pa ne razumijem kako itko može nagovarati drugu osobu na ovu ili onu opciju budući da će žena sutra sama ostati živjeti s posljedicama iste, bila ona pogrešna ili ispravna – upozorava Mašenjka.
Nas je zanimalo i kakve bi posljedice redukcija prava na pobačaj proizvela za žene u Hrvatskoj ako do nje dođe.

– Ustavnom definicijom braka i novim Obiteljskim zakonom već je naznačeno dokidanje ljudskih prava u Hrvatskoj, a prema nekim naznakama trenutni sastav Ustavnog suda je dovoljno konzervativan da bi mogli odlučivati je li postojeći zakon o pobačaju ustavan. Situacija u Hrvatskoj je takva da je pobačaj već odavno postao praktički nedostupan mnogim ženama pa se sve više razvija tzv. abortivni turizam. Trenutni hit je Srbija u kojoj je ovaj zahvat neusporedivo jeftiniji – kazala je Mirjana.

Mašenjka nije nimalo optimistična glede razvoja situacije u Hrvatskoj pa se boji da bi nas sudbina Poljske mogla zadesiti puno prije nego se nadamo.

Abortus kao klasno pitanje

– U tom slučaju, dogodit će nam se isto što se dogodilo Irskoj – abortus će postati klasno pitanje. Onaj tko ima novca odlazi u Wales ili u Englesku abortirati, a onaj tko nema rađa. Srednja cijena pobačaja u Hrvatskoj 2005. godine iznosila je 1170 kuna, a 2014. se popela na 1840 kuna, s tim da je najskuplji u Dubrovniku gdje stoji tri tisuće kuna, dok se u privatnoj praksi naplaćuje oko četiri tisuće kuna. Drugim riječima, i kod nas abortus sve više postaje klasno pitanje pa tko je ekonomski depriviran ne može ga priuštiti. Nažalost, abortivna pilula, koja je puno jeftinija, sigurnija i lakša metoda, u Hrvatskoj se ne koristi u svim bolnicama, a zašto i bi kad mogu naplatiti 1840 kuna – ironično je zaključila Mašenjka.

Konzervativna revolucija u Hrvatskoj, pokazuju istraživanja, najbolje se hvata baš među pripadnicima mlađe generacije koje nisu previše senzibilizirane za ljudska prava. Tea problem vidi u sustavu obrazovanja jer ono ne potiče kritičko mišljenje, dok Maja napominje da je među njezinom generacijom sve manje znatiželje.

– Iako im je znanje dostupno, mlade ono slabo zanima, ne čitaju knjige, ne konzumiraju kulturne sadržaje pa se i sama bojim što nas sve očekuje – zaključuje ona.

– U Hrvatskoj prije vlada licemjerje nego konzervativizam – misli Tatjana te objašnjava da je to između ostalog vidljivo i na zaručničkim tečajevima gdje je svaka druga buduća mladenka s trbuhom do zuba.

– Žuti tisak nas svakodnevno bombardira informacijama o tome kako veliki oženjeni muškarci, svi redom desničari i katolici, uredno odlaze sa svojim suprugama na misu, a svi znamo tko su njihove ljubavnice. K tome nas ministrica socijale uvjerava kako oni ne mogu napraviti ništa loše u životu jer su, eto, bogobojazni, što je čisto licemjerje, a ne konzervativizam. Pitala bih sve te “konzervativne” roditelje kako dopuštaju svojoj djeci da izlaze tek u 23 sata navečer. Pitaju li se oni, kad svoje kćeri u dobi od 17 godina pošalju u noćni izlazak s 15 kuna u džepu, a one se vrate alkoholizirane u jutarnjim satima, tko je platio to piće i što je ono podrazumijevalo zauzvrat – napomenula je Tatjana.

Međutim, to licemjere je na referendumu zaokružilo listiće, drži Mašenjka.

– Istraživanja bez sumnje potvrđuju da roditelji iskazuju veći stupanj postmodernih vrijednosti od svoje djece, počevši od solidarnosti do ravnopravnosti spolova. Koji je razlog tome? Moć Crkve kojoj su Vatikanski ugovori priskrbili ogromnu financijsku korist. Duboko sam uvjerena da je jedini način da se hrvatsko društvo okrene u drugom smjeru raskidanje tih ugovora. U suprotnom, nema nam spasa – mišljenja je Mašenjka.

Ona smatra i da institut priziva savjesti, koji postoji u Zakonu o liječništvu i u Zakonu o sestrinstvu, dok ga nema u zakonima o ljekarništvu i primaljstvu, jednostavno ne bi smio postojati jer se time ženama smanjuje dostupnost pobačaja.

– Prema istraživanju pravobraniteljice Višnje Ljubičić iz 2014. godine, od 375 liječnika koji su kvalificirani odraditi abortus 52 posto ih je koristilo institut priziva savjesti. Zanimljivo, u splitskoj bolnici, koja je druga po veličini u državi, od 22 liječnika njih se čak 20 prizivalo. Bojim se da je stvarna situacija još i lošija. Primjerice, nedavno sam zvala bolnicu u Kninu raspitujući se “undercover” kako bih tamo mogla obaviti pobačaj, ali s druge strane telefona, naišla sam na odgovaranje tipa: “Pa znate, možete vi otići u Šibenik ili Zadara ili odite privatno”, iako sam im rekla da živim u neposrednoj okolici Knina. K tome, nisu mi htjeli niti reći koliko bi me taj zahvat koštao. Dakle, pobačaj je formalno dostupan, no u praksi nije baš lako izvediv – upozorava ova istraživačka novinarka.

Priziv savjesti i loša dostupnost pobačaja za Mirjanu su, pak, dokaz licemjerja društva pa čak i korumpiranosti jer se tako pobačaj gura u sivu ekonomiju.

Slavica nam je, pak, obećala da će se SDP, kao stranka kojoj ona pripada, aktivno boriti protiv svih onih koji rade na dokidanju ljudskih ženskih prava i kontrolom tijela žena u Hrvatskoj žele graditi svoje političke karijere.

– Žene u Hrvatskoj su pravo na autonomno odlučivanje o vlastitom tijelu izborile, nisu ga dobile. Riječ je o civilizacijskom dostignuću. Stoga, nećemo dopustiti da se pravo izbora dovede u pitanje – poručila je ona.
Na koncu, Mirjana je istaknula kako ni jedna od njih ne zagovara pobačaj, ali svakoj ženi treba ostaviti mogućnost izbora i ne osuđivati je zbog njezinih odluka.

– Nikome se ne ide iz šale na pobačaj. Taj izbor ne treba nužno gledati kao izbor protiv života, možda ga možemo vidjeti i kao izbor za njegovu višu kvalitetu. Jer što je uopće život? Po meni, to znači postizanje određene kvalitete i standarda, a ne samo da rodiš i postojiš – zaključila je ona.