Nabrajati sva djela i nagrade preminule Vesne Krmpotić ili ustvrditi da je riječ o velikoj autorici čini se kao svetogrdni pleonazam. Što reći o pjesnikinji koja je kanonski status stekla nekoliko desetljeća prije smrti? Što dodati o književnici koja je još 1999. dobila nagradu za životno djelo, a nekoliko godina poslije objavila svoj opus magnum, zbirku 108×108 koju čine 11.664 pjesme? O autorici preko stotinu knjiga poezije, proze, eseja, drama i urednici više antologija? Valja zaključiti da je ovo jedna od rijetkih prilika kad se može reći da djelo sâmo govori o svome autoru.

Piše: Luka Ostojić, Booksa

Smrt autorice neće pogoditi nas koji je nismo poznavali – i dalje nam ostaje ogroman opus kojim se možemo baviti dok i sami ne umremo. Ono što će nam nedostajati, a što je Vesna Krmpotić definitivno utjelovila, specifičan je stav prema književnosti i pisanju: odvažan, ambiciozan, posvećen, bez kalkulacije i straha. Autori toliko predani svojoj ideji, spremni potpuno se unijeti u pisanje knjige, ugrožena su vrsta, a odlaskom Vesne Krmpotić takav je tip autora (i takav tip umjetnosti) bliži izumiranju.

Najpoznatiji primjer navedenoga pristupa njezina je prozna knjiga Brdo iznad oblaka (1987.) u kojoj autorica piše o smrti svog mladog sina od leukemije. Ne mogu zamisliti o kolikoj se traumi radi i kako se nositi s njom, ali vjerujem da je potrebna ogromna hrabrost otvoreno se suočiti s boli kroz pisanje i podijeliti svoj doživljaj sa širom, nepoznatom čitateljskom publikom putem prozne knjige. Potrebno je i veliko umijeće da djelo ne bude doživljeno kao neugodan pogled u nečiju intimnu nesreću, nego da čitatelji mogu prepoznati sebe i razviti empatiju prema pripovjedačici/autorici. Ova knjiga toliko je značajna jer je dokaz da književnost može stvoriti intiman susret dvoje nepoznatih ljudi – autorice i čitatelja/ice – i da ima moć emocionalno intenzivnog, a sigurnog upoznavanja s tako strašnom temom. Da je samo napisala ovu knjigu, mogli bismo govoriti o važnoj autorici, ali imamo sreću da je njezina privrženost pisanju daleko nadilazila korice jedne knjige.

Drugi primjer je spomenuta zbirka poezije 108×108, gigantsko djelo koje čini 108 knjiga od 108 pjesama. Što je potaknulo toliko opsežan rad na pisanju knjige za koju je potreban i mukotrpan rad čitatelja (kojih, ruku na srce, neće biti mnogo)? U proslovu knjige Stotinu i osam puta stotinu i osam autorica objašnjava koncept, vezan uz duhovnost i numerologiju. Brojanica za molitvu ima 108 zrnaca koja tvore zatvoreni ciklus. Cijeli projekt vezan je uz brojku devet: zbroj znamenki broja 108 je 9, zbroj znamenki ukupnog broja pjesama je 18, a knjiga je završena nakon devet godina pisanja, u rujnu 1999.

Međutim, ova razjašnjenja koncepta javila su se naknadno, dok se samo pisanje odvijalo, riječima autorice, spontano. Počelo je s jednom pjesničkom brojanicom, nastavilo se kao automatizirani spisateljski proces (pjesme “nisu plod uobičajenoga pjesmopisanja, već su izraz one suštinske pjesmenosti koja od čovjeka čini zadivljenoga, pobožnog slušatelja unutarnjega glasa”) da bi naposljetku pisanje stalo “kao nožem odrezano; ali kada sam prebrojila pjesme, ustanovila sam da ih ima stotinu i osam.” Predstavljajući sebe tek kao medij unutarnjeg pjesničkog glasa s kojim je ušla u mono-dijalog, autorica zaključuje: “Tako se valjda osjeća obala rijeke, dok prati i obrubljuje rijeku; žica, dok provodi struju, glasnik, dok izgovara poruku. Prisustvuje, omogućuje, svjedoči. Pa ipak, ne samo to (…) ‘Olovka’, koja sebe promatra kao nešto odvojeno od čina pisanja, na trenutke se počinje osjećati ne samo stopljenom, već i istovjetnom s njom.”

Skeptični čitatelji vjerojatno će reći isto što sam i ja prvo pomislio: ha? Kako priče o molitvi i brojkama mogu opravdati ulazak u tako kolosalan projekt? Je li autoricu stvarno nosila rijeka unutarnjeg glasa ili se radi o mistifikaciji procesa pisanja? I kojim je čitateljima uopće namijenjena tako masivna cjelina?

No riječ je o promašenim pitanjima koja pretpostavljaju kompromis kao bitan sastojak pisanja – kompromis u vidu prilagodbe teksta čitateljskim zahtjevima, vlastitoj komociji, konvencijama, izdavačkim normama, ‘zdravom razumu’ itd. Autor koji je beskompromisno odan svojoj ideji, koji u pisanje uranja bez kalkulacije ili plana, naprosto ne uzima takve stvari u obzir – što nam djeluje suludo samo zato što je toliko rijetko. Biti takvim piscem zahtijeva fanatičnu privrženost, apsolutnu vjeru u svoje ideje, hrabrost ulaska u nepoznato, imunost na skepticizam i cinizam, otpornost ega na kritike i malodušje, iznimnu načitanost i snalaženje u jeziku, na kraju i dozu ludila da se u takav projekt uopće uđe i ustraje do samog kraja makar on vodio do ishoda koji se ne može izmjeriti zarađenim novcem i brojem čitatelja.

Oduvijek su takvi ljudi bili rijetki, a danas ih je još manje. U doba kad smo preplavljeni sadržajima normalno je da čovjek razvije određenu skepsu prema svakom djelu – kad u par sekundi možeš doći do tisuća knjiga, filmova i serija, teško se odlučiti i posvetiti nekoliko sati samo jednom djelu. U tom smislu, kratki i brži mediji puno su prikladniji ovoj epohi nego književnost koja nije za nestrpljive – da bi čitatelji proveli dane, a autori mjesece i godine u pisanju nekog djela, moraju u to skočiti s obje noge, bez ograde i fige u džepu, bez namjere da nakon par stranica frknu nosom i krenu dalje.

No baš zato što književnost toliko odskače od dominantnih medija i recepcije, zato što se ne može nositi s očekivanjima vremena, otvara joj se prostor da bude alternativa. Kako navodi Vladimir Arsenić u kritici također iznimno ambicioznog romana Umjetne suze: “Ideja kojom se rukovodio Milko Valent u ovom desetogodišnjem, na momente suludom projektu, a koja mi se čini mnogo važnijom od teze o epohi banalnosti, jeste da književnost više nikome nije dužna. Književno delo u današnjem vremenu ne mora da zabavi nikoga. Ono nema obavezu da ikome išta saopšti, da ga poduči i da mu podilazi. Književnost je danas u mnogome izgubila trku sa televizijom, filmom, internetom, sa ostalim vidovima masmedija. Pa ipak, njeno mesto u estetičkom sistemu nije narušeno.”

Vesna Krmpotić jedna je od rijetkih autorica koja je pisanju i čitanju uistinu pristupala bez zadrške. Njenom smrću taj niski broj se smanjuje, ali ne dostiže nulu. Ako želimo naći sličan pristup temi gubitka vlastitog djeteta, možemo uzeti roman Do kraja zemlje izraelskog pisca i Booksinog dragog gosta Davida Grossmana (koji se vraća u Zagreb na Festival svjetske književnosti) ili glazbeni album Skeleton Tree Nicka Cavea.

Ako želimo naći književna djela koja se dosljedno drže svog ambicioznog koncepta, vrijedi krenuti tragom Arsenićevih kritika pa uzeti spomenuti Valentov roman, EEG Daše Drndić, Spahićev Calypso ili Koščecov roman U potrazi za početkom kruga., a popisu dodajmo i čud(es)ni Minus sapiens Zorana Roška koji nas je u Booksi i oduševio i razočarao.

Naposljetku, uvijek imamo veliki opus Vesne Krmpotić koji se prostire od debitantske zbirke Poezija, pjesme iz 1956. do posljednje publicističke knjige Portret majke Indije iz 2013. Malo je tih pisaca-fanatika, ali velik je broj njihovih vrijednih radova. Imamo djela, imamo i vremena – samo nam nedostaje malo strpljenja i zdrava doza ludila.