Mali Booksin tim književnih kritičara danonoćno se bori s novim knjigama iz Hrvatske i regije. Premda smo unaprijed osuđeni na neuspjeh u pokrivanju ove prilično velike produkcije, u 2016. godini na portalu smo objavili 47 kritika. Stoga ćemo lakonski odbiti pravo da proglasimo ‘najbolje’ knjige godine, ali ipak ćemo drage volje izdvojiti pet kritika o knjigama koje nikako ne smijete preskočiti, zaobići ni zanemariti.
Kronološkim redom:
Ludwig Bauer: Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek (Fraktura, 2015.)
Nađa Bobičić: “Bauerov novi roman uspio je tekst savremene angažovane književnosti, koja iz tradicije satiričnog žanra vješto preuzima postupke poput podvajanja / udvajanja likova, dinamike u odnosu pojedinac–grupa ili tipskih likova pikara i njegovog pratioca, kako bi pokrenuo neke od aktuelnih društvenih pitanja. Spisatelj je uspio da navede čitatelje i čitateljke da zauzmu aktivan stav prema šizofrenom svijetu u kojem žive, što je jedan od najvažnijih ciljeva svake dobro napisane angažovane književnosti.”
***
Zoran Ferić: Na osami blizu mora (V.B.Z., 2015.)
Ivan Tomašić: “Paradoksalno, Ferićeve priče nisu sretne, ali osjećaj koji ostaje nakon čitanja nije gorak. Ova vas knjiga zasigurno analitički izmoriti niti očarati nekim progresivnim i neviđenim formalnim manevrom. Ono što vrijedi u njoj je dar za osluškivanje ljudskih muka te njihovo šarmantno i duhovito pretakanje u pitak tekst. Da se Ferić bavio fotografijom, vjerojatno bi bio jedan od onih uličnih fotografa koji umiju u sekundi uhvatiti pogled iz kojeg izvire cijela duša.”
***
Olja Savičević Ivančević: Pjevač u noći (Sandorf, 2016.)
Vladimir Arsenić: “Najpre pleni lakoća kojom se pripoveda, kao da je to nešto što se dešava svakodnevno, nešto sa čim se uopšte ne bori, tekst ne pruža otpor. Naravno da to nije tako i da je vreme provedeno nad tekstom ozbiljno, ali je veština s kojom to spisateljica radi odista fascinantna. U tome joj pomaže i pametno odabrana forma teksta koja se žanrovski može odrediti kao mešavina romana potrage, ljubića, romana ceste, romana u pismima, coming of age narativa, sve je to pažljivo začinjeno gomilom citata i intertekstualnih igara od kojih su neke navedene, a za nekima je moguće tragati, ali nije neophodno. Ovaj miks, sretno zamešateljstvo, prosto vas obraduje i, kao pesme Nicka Cavea, u njima osećate istovremeno ogromnu snagu ljubavi i suicida.”
***
Daša Drndić: EEG (Fraktura, 2016.)
Vladimir Arsenić: “Nizanje rečenica i pasusa, pa i samo građenje ovog romana, nastaju od jedne rečenice, od osnovne ideje, a onda kao da se ubrzava i nagomilava materijal. Dobar primer za to je epizoda sa šahistima: Andreas i njegova sestra Ada imaju ritual igranja šaha. Zajedno sa započetom partijom, otpočinje i priča o šahu, ali ne kao igri i njegovoj filozofiji, nego o šahistima, o povezanosti velemajstora s ludilom, ali još češće i inspirativnije za autoricu, sa ideologijama i politikama u dvadesetom veku, tačnije s dvadesetovekovnim totalitarizmom – čija je povest jedna od najvažnijih tema Daše Drndić.”
***
Ivan Ivanji: Moj lepi život u paklu (Laguna, Beograd, 2016.)
Dinko Kreho: “Upravo u suprotnosti s pretpostavljenom ‘težinom’ nekih od tema koje ispostavlja, Ivanjijev roman istinski je page turner – čita se brzo, lako i s uživanjem. Ma koliko meandriralo, Ivanjijevo pripovijedanje ostavlja dojam jednostavnosti, spontanosti i dosljednosti. On je diskretan i pouzdan pripovjedač – pouzdan čak i kad fantazira. (…) Usudit ću se reći da je posrijedi jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih knjiga objavljenih proteklih godina na našim jezicima.”
Preuzeto sa portala: Booksa.hr
