ŽMH pokrenula je kampanju za donošenje Nacionalne politike za ravnopravnost spolova. Udruga HERA Križevci ujedno je članica Ženske mreže Hrvatske koja okuplja ženske organizacije civilnog društva.

Fran Radonić Mayr, H-alter

Na koje su sve načine žene diskriminirane u hrvatskom društvu?

Žene su zastupljenije u nižim dohodovnim kategorijama i rade za manje plaće ili su za isti posao plaćene manje od svojih muških kolega. Čak 80 posto nekretnina u Hrvatskoj je u rukama muškaraca, a 55 posto nezaposlenih čine žene iako su u prosjeku obrazovanije. Imamo 12 posto razlike u plaćama na istom radnom mjestu, a razlika u mirovinama je dvostruka. Na pozicijama odlučivanja je ispod 30 posto žena, a mjere iz prošle Nacionalne politike za ravnopravnost spolova predviđale su otići iznad tog postotka.

Koji su razlozi pokretanja kampanje #HocemoNacionalnu?

Hrvatska je trebala donijeti novu Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova 2016. godine, a već smo dugo premašili razdoblje u kojem je ona trebala djelovati. Zbog pandemije su stradali poslovi u uslužnom sektoru, u kojem su žene zastupljenije, a Nacionalna politika je važan strateški Problem nasilja nad ženama nećemo riješiti skloništima. Skloništa su potrebna u smislu osnaživanja, vraćanje kontrole nad vlastitim životom, ostvarivanja različitih zakonskih prava te postavljanja temelja za neovisan život bez nasilja. Trebamo raditi na prevenciji, poticati financijsku samostalnost žena koji bi mogao poboljšati njihov položaj. Kampanja #HocemoNacionalno postavlja pitanje tko je odgovoran za njeno nedonošenje.

Tko je odgovoran?

Vlada Republike Hrvatske i Ured za ravnopravnost spolova. Naime, UZRS je osnovan kao stručna služba za ostvarivanje ravnopravnosti spolova uredbom od strane Vlade RH. S obzirom da spomenuti dokument nemamo već šestu godinu, to se odražava na državnu strukturu i nezaposlenost, pogotovo u kontekstu pandemije jer su žene njome najviše pogođene i u opasnosti su od dubokog siromaštva. Budući da žene zbog društvenih uloga često brinu o ostalim članovima obitelji, a poglavito djeci i starijima, pitanje je kakve će pandemija imati posljedica na život u Hrvatskoj.

Možete li reći nešto o povijesti Nacionalne politike za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj?

Nacionalna politika je vezana za Zakon o ravnopravnosti spolova. Vlada RH je 9. svibnja 1996. osnovala povjerenstvo za ravnopravnost spolova kao koordinativno tijelo za praćenje položaja žena i promicanje ravnopravnosti spolova. Razradili su politiku za promicanje ravnopravnosti od 1997. do 2000. godine čime je RH dobila prvi strateški dokument, odnosno politiku djelovanja u području promicanja ravnopravnosti spolova.

Zatim je povjerenstvo razradilo i onu od 2001. do 2005., od 2006. do 2010. te od 2011. do 2015. godine. Kao što se dade iščitati, preskočili smo ovu od 2015. do 2020., a do sada smo već trebali ući u izradu Nacionalne politike od 2021. do 2025.

Što bi Nacionalna politika za ravnopravnost spolova trebala regulirati?

Nacionalna politika je strateški dokument koji se donosi s ciljem uspostave ravnopravnosti žena i muškaraca, što znači da žene i muškarci moraju imati jednake preduvjete u svim društvenim područjima. Mjere zaštite tih prava su postojale u svakoj nacionalnoj politici do sada, ali ono što je nedostajalo su sankcije. Kada je riječ o tržištu rada, nedostaju dovoljno jake sankcije za poslodavce ukoliko se prilikom intervjua postavljaju pitanja koja su neprimjerena i zabranjena, kao što je pitanje majčinstva koje može rezultirati nedobivanjem posla. Takva pitanja se muškarcima neće postavljati. Zatim, Nacionalna politika mora pokriti nasilje nad ženama, zdravstvenu preventivu, edukaciju zakonodavaca, javne kampanje, senzibiliziranje građana i institucija. Potrebno je veće učešće žena u izbornim tijelima koja donose važne odluke jer bez ravnopravne participacije žena na mjestima odlučivanja, nema stvarne ravnopravnosti.

Hrvatska ima dobre zakone, ali im nedostaje stvarna primjena i ostaju mrtvo slovo na papiru. Ne moramo izmišljati toplu vodu već je dovoljno voditi se politikom Vijeća Europe. Ako pokrijemo područja navedena u strategiji Vijeća Europe, pokrili smo sve.

Strategija Vijeća Europe suočava se s borbom protiv rodnih stereotipa i seksizma te nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Naglašen je i problem staklenog stropa – kada žene dođu do određenog stupnja u karijeri i nije im omogućeno napredovati. Provodi se ravnopravna zastupljenost spolova na pozicijama gdje se donose važne odluke te ravnopravan pristup žena pravosuđu. Također se štite prava djevojčica, migrantica, izbjeglica i tražiteljica azila. Ukoliko samo pokrijemo ova područja imamo dobar strateški dokument.

Osim sankcija poslodavcima, jesu li potrebne sankcije političkim strankama koje se ne drže okvira ravnopravnosti spolova?

Novčane kazne za političke stranke koje se ne drže određenih kvota za žene u saboru već postoje. Međutim, stranke će nerijetko rađe platiti kaznu nego postaviti žene kao zastupnice. Hrvatska naprosto nema stvarne volje i namjere da se sve te politike doista ostvare. Osim jačanja sankcija, moramo raditi na senzibiliziranju vladajućih koji su zaduženi za donošenje samih mjera i njihovu primjenu.

Kako se senzibilizacija može postići?

Senzibilizacija započinje obrazovanjem. Škola za ravnopravnost spolova može biti prisutna od vrtića, gdje bismo djeci od malih nogu razbijali rodne stereotipe i predrasude, poput onih osnovnih da djevojčice nužno nose rozo, a dječaci plavo, one se igraju s lutkama, a oni s autićima. Nakon toga slijede javne politike i kampanje, gdje je utjecaj medija iznimno bitan. Suradnja civilnog sektora i vladajućih također je od prijeke važnosti, ali nažalost uglavnom izostaje. Ključna je i ženska solidarnost bez obzira kojoj političkoj stranci pripadale. Bez ženske solidarnosti nema stvarne ravnopravnosti.

Gdje polazi po zlu u suradnji civilnog sektora i vladajućih?

Na civilni sektor se gleda kroz povećalo. Nemamo status jednakopravne stručnosti u pružanju direktne podrške i pomoći i doživljava nas se kao nekoga tko stalno galami i proziva. Međutim, za sada mogu reći da je suradnja prilično dobra s policijom. Budući da je policija represivni aparat, zbog svoje je naravi dugo godina bila vrlo zatvorena spram civilnog društva, no u posljednje su vrijeme otvoreni za suradnju te su uložili dosta u edukacije svojih službenika. Polako se taj dio osvještava, ali još uvijek vrlo sporo. Suradnja i zajedničke edukacije trebale bi biti kontinuirane, a kada je riječ o obiteljskom nasilju trebale bi postojati posebni specijalizirani odjeli unutar policije s obzirom da se obiteljskim nasiljem zapravo bave policijski službenici unutar odjela maloljetničke delikvencije.

Kako napreduje suradnja sa sudstvom?

Sudstvo je neovisno tijelo i svojevrsna država u državi. Suradnja je prilično teška, ali može se ostvariti i osjeća se napredak. U HERI trenutno provodimo program podrške za žrtve kaznenih djela. Proširile smo svoju djelatnost sa žrtava obiteljskog nasilja na ostale žrtve kaznenih djela i s tim programom postigli jako dobru suradnju sa sucima i sutkinjama u smislu provedbe usluge pratnje na sudove kao osobe od povjerenja prilikom davanja iskaza žrtava ili svjedoka. Smatram da kroz različite aktivnosti možemo poboljšati suradnju sa sudstvom što je svakako u interesu korisnika i korisnica naših usluga. Međutim, suradnja treba biti potencirana od strane vladajućih resornih ministarstava jer smo kroz svoj dugogodišnji rad pokazale da možemo biti produžena ruka sustava.

Kako bi Nacionalna politika za ravnopravnost spolova trebala adresirati nasilje u obitelji?

Potrebno je osigurati dovoljna i kontinuirana financijska sredstva. Organizacije i udruge civilnog sektora koje pružaju podršku ženama žrtvama nasilja kroz S.O.S. savjetovališta i skloništa financirane su uglavnom projektno, što znači da Hrvatska kao država osnovne socijalne probleme rješava projektno. Očito je da to ne može biti strategija RH i da su na taj način najosjetljivije skupine građana stavljene u drugi plan.

Budući da i sama radim u organizaciji koja je projektno financirana, mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Kada razvijete određene usluge kroz projekt, zna se dogoditi da imate nedostatak financijskih sredstava za pružiti uslugu svima, a budući da ste uslugu već razvili, morate ju osigurati. Reći ženi žrtvi nasilja da joj više ne možemo pružiti određenu uslugu zato što više nemamo novca ne dolazi u obzir. Uvijek pronalazimo način, a troškove ponekad plaćamo iz svojeg đepa. Nedostatak financija uvijek se lomi na najosjetljivijim skupinama.

Važno je naglasiti da problem nasilja nad ženama nećemo riješiti skloništima. Skloništa su potrebna u smislu osnaživanja, vraćanje kontrole nad vlastitim životom, ostvarivanja različitih zakonskih prava te postavljanja temelja za neovisan život bez nasilja. Trebamo raditi na prevenciji, poticati financijsku samostalnost žena, omogućiti stanovanje, pomoći u sufinanciranju troškova. Žene žrtve obiteljskog nasilja trebaju imati prava prvenstva prilikom dodjeljivanja gradskih stanova.

Možete li navesti primjere dobre prakse iz drugih država na koje bi se Hrvatska mogla ugledati?

Makedonija je uvela kvotu žena u politici i uspjela primijeniti tu praksu u svom parlamentu. Jednaki je princip prisutan u BiH, što znači da su te dvije države u tom aspektu naprednije od Hrvatske. Možemo govoriti i o skandinavskim zemljama koje su postigle najveći napredak u zadnjih 10 godina, ali zadržala bih se na susjednim zemljama koje su u tom aspektu bolje od nas. Međutim, najvažnije je da strateški dokumenti ne ostanu mrtvo slovo na papiru nego da imamo želju i volju da ih primijenimo.

———————————————————————-

Intervju preuzet s portala H-alter, a objavljen je u sklopu projekta “Ranjive na vidjelo” sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Projekt “Ranjive na vidjelo” ugovoren je za sufinanciranje temeljem prve Odluke o financiranju od 31. srpnja za poziv „Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”, faza I.

Nositelj projekta je Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, a partner je Centar za mirovne studije.